You are here
Home > Kultura > Umjetnost

Kintsugi- Drevna japanska umjetnost sastavljanje slomljene keramike

Ispadanje keramičkog tanjura, vaze, čaše ili posude obično znači kraj za taj komad posuđa. Šteta i žalost su još veći ako se usput radi o nekom vrijednom komadu keramike ili komadu keramike za koji smo posebno vezani. Youtube i facebook savjeti o lijepljenju keramike naravno ne funkcioniraju. Potapanje u mlijeko neće spasiti vašu polomljenu vazu. Međutim, drevna japanska umjetnost sastavljanja razbijene keramike hoće. Kintsugi se kao posebna umjetnička tehnika u Japanu počeo razvijati prije 5 stoljeća. U doslovnom prijevodu kintsugi znači „zlatno spajanje“. Prema legendi japanski šogun Ashikaga Yoshimasa iz 15. vijeka poslao je razbijenu posudu za čaj u Kinu na popravak. Nakon nekog vremena kineski majstori su mu vratili posudu zalijepljenju metalom. Posuda je bila toliko ružna da su japanski majstori odlučili

U Tuzli obješen Miroslav Krleža

Jedino mjesto gdje je stvarno uskrsnuće moguće je teatar. Još u staroj Grčkoj teatar je uskršnjavao ljude. Crkva je teret uskrsnuća preuzela na svoja nejaka pleća prije 2000 godina. I danas ne zna što bi s tim teretom. Ovako otprilike počinje kazališna predstava „Krleža“ s kojom su sinoć u Narodnom pozorištu Tuzla otvoreni 18. književni susreti Cum grano salis u Tuzli. Predstava zapravo ima mnogo duži naziv: „Krleža ili što su nama zastave i što smo mi zastavama, pa da za njima tako plačemo.“ Predstava je šokantna i provokativna i to namjerno. Točno je onakva kakva i treba biti. Svakako se ne radi o predstavi za svakoga, posebno ne za one nacionalno osjetljive. Za Krležu kao i za predstavu „Krleža“ nije bilo

Serija nesrećnih događaja Lemonija Sniketa

Serija nesrećnih događaja (A Series of Unfortunate Events) je serijal knjiga za decu autora Lemonija Sniketa (Lemoni Sniket je zapravo pseudonim Denijela Hendlera). Ceo serijal ima trinaest knjiga, a svaka ima po trinaest poglavlja (osim poslednje, koja ima dodatno, četrnaesto poglavlje – nekakav epilog). Knjige su izlazile u periodu od 1999. do 2006. godine. Nažalost, kod nas u Srbiji su davno prevedene samo prve četiri knjige (Loš početak, Soba reptila, Kraj otvorenog prozora i U strašnoj pilani). Čini mi se da su u Hrvatskoj prevedeni još neki delovi (do sedme ili osme knjige, ne znam da li je u planu da se prevode dalje). No, tražila sam ih i našla na engleskom kada sam shvatila da posle Strašne pilane ima još. Ukratko,

Idealno dobro i idealno loše društvo

Čitali ste 1984, Vrli novi svet ili Farenhejt 451? Ili ste bar čuli za njih? Ako ste mlađi, verovatno ste čitali serijale (ili gledali filmove) Igre gladi, Divergentni ili Lavirint. Ono što je nekako zajedničko ovim knjigama je činjenica da se bave društvom koje je daleko od savršenog, čak vrlo neprijatno za život. Obično možemo pročitati kako su u pitanju “distopijski romani”, ali šta je zapravo distopija? Distopija se definiše kao suprotnost utopije, koju odlikuje ugnjetavajuća društvena kontrola. To je, dakle, svet gde su do maksimuma dovedene loše strane savremene civilizacije. Sada se može postaviti pitanje, zašto se književnici (ali i drugi umetnici) uopšte bakću takvim pesimizmom? Mnogi ljudi i društva su kroz istoriju imali sliku po njima „savršenog sveta“ i pisali

Zašto se čudimo slici Slobodana Praljka u Zadru

Jučer se u medijima pojavio izvještaj sa izložbe slika u Gradskoj knjižnici grada Zadra. Radilo bi se o sasvim običnoj izložbi kakvih ima mnogo da nije jednog posve neobičnog detalja. Slikarica Sonja Butić Davidoff u Gradskoj knjižnici Zadar izložila je sliku samoubojstva ratnog zločinca Slobodana Praljka. Kao da nije dovoljno nesretno što neko slika samoubojstvo ratnog zločinaca, još je nesretniji način na koji je Sonja Butić Davidoff naslikala sliku. Očigledno se radi o slikarici amaterki. Međutim, amaterizam je preblaga riječ za ono što je gospođa Butić Davidoff naslikala. Slobodan Praljak na slici izgleda kao karikatura. Njegovo odijelo stopilo se s podlogom od koje se ne razlikuje. U pozadini slike s lijeve strane nalazi se prozor s rešetkama, valjda kao simbol zatvora

Istina o Alis

Ne tako davno (možda baš u vreme Sajma knjiga) na nekom portalu pročitala sam tekst „Zašto čitaoci beže od dobrih knjiga“. Nekoliko izdavača govorilo je o knjigama koje su se prodavale sa manje uspeha nego što je očekivano. Na spisku su se našle mnoge knjige – od priručnika, poezije, knjiga „edukativnog karaktera“, do romana sa „teškim temama“. Nekakav zaključak bio je da prosečan čitalac radije bira vedrije, lakše štivo i da se prosto štiti se od tema koje su mu neprijatne (ratovi, samoubistvo tinejdžera, povrede i tako dalje). Ruku na srce, i ja volim da pročitam po koju „limunadu“. Ipak, kao student istorije baš i nisam mogla da bežim od neprijatnih i osetljivih tema, pa mi nekako knjige koje se bave

Sarajevo: sjećanje na rat smisao života

Sjećanje na rat je uzaludno i promašeno. Samo se sjećati ne znači ništa i ne vodi nigdje. Od sjećanja važnije je kako se sjećamo. Najvažnije i osnovno je prvo razumjeti rat, a tek onda ga se sjećati. Bez razumijevanja sjećanje može biti pogrešno. Pogledajmo samo razliku između Njemačke i Hrvatske u sjećanju na Drugi svjetski rat. Dok je Njemačka razumjela svu pošast nacizma i priznala svoje greške, Hrvatska to nije uspjela. Zbog toga se danas Njemačka Drugog svjetskog rata sjeća polaganjem cvijeća na kapije koncetracijskih logora, a Hrvatska polaganjem cvijeća na Blajburgu. Dok se Njemačka sjeća žrtava, Hrvatska se sjeća zločinaca. Osim načina na koji se sjećamo, bitno je da li se stvarno sjećamo ili to sjećanje iz dana u dan

Top