You are here
Home > Kolumne

Bojana Komarica: 2068. (II poglavlje)

Posle jučerašnjeg teksta o događajima u Beogradu 1968, nastavak distopijske priče "2068" - koji je davno napisan, ali sticajem okolnosti nije objavljen na portalu do sada. Početka priče možete da se prisetite na linku: https://zrnosoli.com/2018/10/17/bojana-komarica-2068/   II poglavlje   Ulazim u sobu i vidim da moj cimer i dalje glumi da je bolestan. Očigledno mu dobro ide jer deluje zadovoljno. -U sedam sati moramo svi u veliku salu – kaže mi – važne vesti, svi su u obavezi da gledaju. Mnoge stvari u ovoj zemlji ne volim, ali ono što baš mrzim, to su te obavezne vesti. Obično to bude neko važno Kaligino saopštenje. Svi moraju da stoje pred velikim ekranom i pažljivo slušaju. Nema razgovora. Nema skretanja pogleda. Na svakom kraju velike sale stoje po dvojica

PROSTE DUŠE: Princ Charles iliti Attaniout Ikeneego

Eto i danas se, kao često u zadnje vrijeme, probudih nekako sažvakano, nesvečano, bezvoljno, mlitavo…I bez obzira što mi ništa nije oduzeto i što u ničemu ne oskudjevam i što smatram da živim kao kraljica u usporedbi sa mnogim jedinkama u nerazvijenim ili razorenim dijelovima svijeta – nekako me jednostavno obavila ta energija nečega neprihvatljivog. Nekako se ne dam zavarati šarenim lagalima, zamamnim kederima ili lažnim dušebrižnicima. I tako ja bauljah po sobama, nespretno gazih po svom buđenju, tražih podstrek za ovaj dan. I uslišiše me sve sile vodilje ovog svijeta. I pruži mi se informacija na dlan, ciljaše u ljubav, meta im je ulazak u misli, meta im je tvoja svijest. Sva nepripremljena na “radosnu vijest” stvarno ostadoh uhvaćena u mrežu

PROSTE DUŠE: Žena

Znaš, nije vrijeme uvijek bilo ovakvo naopako. Postojali su dani slavlja, ugode. Nažalost, postojala su i doba naših proganjanja. Bile smo mi često i voljene i mržene. Znaš, ovo vrijeme je tako malo. Ovi sumraci nisu svo naše bivanje. Ovo nepoštivanje jeste zadnji mali odraz kraha. Truni se i jedno i drugo. Rastapa se i naopaka kob i ludo neznanje. Žena je prevelika da ju pokore tamoneke inkvizicije i stvaraoci neprirodnog polumorala. Suludi čuvari naših zatamnjenih vještina osjećaju poraz. Nama oni na posljetku nauditi ne mogu. Naša svjetlost je veća od svih omalovažavanja nespretnih muških umova. Nismo uvijek bile zatirane. Naša Majka svetog poretka usadila je u nas prirodne zakone. Naša moć njegovanja i stvaranja života se ne može ugasiti u par stoljeća

PROSTE DUŠE: O smrti

Kad izgubiš navijek nekog voljenog, izgubiš nakratko i sebe. Nemaš umijeće prijeći granicu onoga iza smrti. Ostaješ žalovati i ostaješ poražen svojim neznanjem o onostranom. Ostaneš nepomičan i nijem, duše razbucane, srca slomljenog, misli suludih. Otišao je i dio tebe. Osjetiš kako te otkida i čupa. Čime se razbuditi, čime se utješiti, čime misli i srce razgaliti? Tebe više među nama nema. Ciklus života ne mari za red. On nema nikakve kočnice, niti smisla, niti čeka. Nije korumpiran i na kraju svakoga od nas ukrca u posljednji vagon. Zapitaš li se ikada kakva će ti biti zadnja želja, zadnja misao, zadnji uzdah? Što će ti sa usana pokušati sići? Koliko će gorka biti tvoja posljednja suza? Koliko hropaca će ti grudi

PROSTE DUŠE: Vesela Apokalipsa

I tako ti ja uz jutarnju kahfvu krenuh surfat’ po svetoj knjizi zvanoj Google. Mila majko, tamo nema kakovijeh čuda nema. ‘Oćeš: “ Nećete vjerovati što se desilo kad je odvrnula pipu”, “U samo tri koraka ojačajte svoje vaginalne mišiće”, “ Mlada partizanka bacila ćebe na tenk”… Ups, ček’ ček’, ovo zadnje je iz “Titovim stazama revolucije”. E jebemliga, to isto nekad bio Google za nas pionire malene! Elem, i tako ja zajahah valove interneta. Svaki svoj nabildani mišić uložih u uvijanje kroz sinje valove društvenih mreža. Probijah se kroz oglase “50% snjiženje!”, “Dva za cijenu jednog”!, “Kupi pa vrati,”… Kad na kraju te uzavrele staze…opaaaaa! Apokalipsa! Smak! Kraj svijeta 2060-te!!! Rek’o čika Isaac Newton. Kuku lele!!! Odmah se bacih na računanje. Dal’

PROSTE DUŠE: Jesen

Ja sam jesen. Ja sam san, ja sam šaptačica, ja sam zrelost. Ja se s prvim osvježavajućim noćima budim i zavlačim u tvoje ormare dugih rukava, napravim kišobranima prvo mjesto, napunim ostave teglama, ispunim ti dušu pomirenjem i smirajem. Svu prirodu uzbudim. Brižno potaknem životinje spavalice na pripremu pohoda zimskog odmaranja. Drveća umaču svoja lišća u moju paletu žute, narančaste, crvene. Kao da ptice selice na svom putu ka tamo negdje, prelijetajući krajolik posipaju ka tlu te divne rujne boje. Kao da svakim zamahom svojih krila raspršuju sitne male umiljate jesenje podsjetnike. Nekada sam bila svuda voljena i dobrodošla. Vremenom si se okružio zidovima i strojevima. Vremenom si ispustio moju ruku i prezreo me nepravedno. Nekada si željno čekao na prve znake

Bojana Komarica: 2068

Početak priče na kojoj ću – nadam se – početi ozbiljnije da radim. Za početak, bilo je zabavno stvoriti sopstvenu verziju antiutopije.    Ukoliko želite stvoriti viziju budućnosti zamislite čizmu koja stoji na ljudskom licu – zauvek. -Džordž Orvel   Budim se. Pola sedam je, spava mi se, ali mi se ni ne ostaje u sobi. Nema svrhe trošiti pare na grejanje studentskog doma. To su kao neke mere štednje. Mi smo mladi i naši organizmi mogu da podnesu hladnoću. Čak možemo i da se „čeličimo“. Trudim se da ignorišem činjenicu da mi je hladno dok se spremam da siđem na doručak i krenem na predavanja. Ta predavanja su za sada moja jedina obaveza. Međutim, otkako je počela ova 2068. godina često slušam kako će moj

PROSTE DUŠE: Sekularna država

07.10.1998-ma ili 2018-sta ili bilo koji drugi datum ovog našeg mjerenja vremena. ‘Ajd da se i ja nadovežem na jučerašnje izborne rezultate u BiH. Et’ možeš mislit koji je vakat kad sam i ja našla shodno, u moru generala poslije bitke, da kažem svoj sud i bacim bisere pred svinje! Ja ne znam što se opet i nanovo svi otresaju kao dvogodišnjaci po podu trgovine kada su lijepo mogli glasati po zakonima jedne sekularne države. E sad, ako ti ustvrdiš, sam u svojoj glavi, s dokazima ili ne, da su izbori opet namješteni onda znaš, znaš ti dobro, da mi više ne pričamo o nikakvoj sekularnoj državi. I što bi rekla gospođa Jednostavnost, pojednostavi sve i znati ćeš rješenje. Kad od ovog

Vedad Pašić pozvao građane da ne glasaju za zastupnike koji su odbili pomoći djeci s autizmom

Dekan Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Tuzli, profesor doktor Vedad Pašić, na svom facebook profilu pozvao je glasače iz Tuzlanskog kantona da ne glasaju za zastupnike iz ovog kantona koji su 2018. godine glasali protiv amandmana na budžet koji su trebali osigurati sredstva za djecu s autizmom. Objavu profesora Pašića, koji je i sam otac dječaka s autizmom, prenosimo u cjelosti: U susret izbornoj šutnji, potsjetit ću Vas na ovih 10 poslanika iz TK u Parlamentu Federacije, koji su svi odreda glasali protiv amandmana na budžet 2018. godine (ili bili suzdrzani, što mu dodje isto), a koji bi pomogao djeci sa autizmom. Neki od njih su i na ovim izborima kandidati, na različitim nivoima, ispred različitih stranaka, od kojih su neke potpuno nove. Sve

PROSTE DUŠE: Navlakuša

‘Ajd se ti danas ako možeš obrani od stalnih navlakuša! Nit’ TV smiješ upalit’ ev’ već’ ti lete u oči k’o muhe pred rudo. Em ako si baš baš suicidno nastrojen i kreneš u pohode šopinga, navlakuša do navlakuše. ‘Oće dvije navlakuše da se pobiju za prevlast i uvale ti moderno potrebne proizvode. Onda te navlakuše nisu od jučer. Eheeeee one stvorene umjetno i hibridno prije ihaha vremena i samo čekaju da ih se pusti s lanca i da te fino za debelu mesnatu pozadinu ćape, pa se ti slikaj (pardon selfiraj) kasnije.Čik kreni u trgovinu po kruh i mlijeko! Ti još nisi ni shvatio da ti fale ta dva produkta, a već duboko i podrobno smišljane navlakuše po kojekakvim laboratorijima izviruju

Top