You are here
Home > Društvo > Ljudi i život

Jedno neobično prijateljstvo: Onoda i Suzuki

Krajem 1944. godine, posle dugog ratovanja, sreća je počela da se okreće protiv Japana i činilo se da je poraz neizbežan. Potporučnik japanske carske vojske, Hiro Onoda, raspoređen je na ostrvce Lubang na Filipinima u decembru 1944. Hiro Onoda je imao svega 22 godine kada je poslat na ovo ostrvo i dobio naređenje da sabotira neprijateljske akcije i koliko god je moguće uspori napredovanje SAD, uključujući i uništavanje uzletne staze za avione i pristaništa u luci. Takođe mu je naređeno da se ni pod kojim uslovima ne predaje niti da sam sebi oduzme život. Kada su u februaru 1945. godine ostrvo zauzele američke i filipinske snage, većina preživelih japanskih vojnika se predala, ali se Onoda sa još tri vojnika povukao u brda i džunglu,

Pismo s kartom umjesto adrese ipak stiglo na odredište

Pošta je obično u stanju ispraviti sitnije greške na adresi pisma ili pošiljke. Ako je napisan pogrešan broj ulice ili ime grada ima grešku u jednom slovu, poštar će obično uspjeti dostaviti pismo. Međutim, ako adrese uopće nema, pa čak ni imena primaoca, male su šanse da će pismo ikada stići na adresu. Još su manje šanse da pismo stigne ako je umjesto adrese rukom nacrtana karta. Ipak, Island nije obična država. U ovoj državi živi tek nešto više od 350,000 ljudi što je manje od stanovništva gradova poput Zagreba, Novog Sada ili Sarajeva. Budući da ih je malo Islanđani se uglavnom poznaju. Pogotovo komšije. Ni poštaru se nije teško snaći u državi s ovako malo stanovnika. Nedavno je poštar u zapadnom Islandu

Demokratija straha i ljudsko pravo na diktaturu

Domovina se brani lepotom.   Uz odrastanje u jednom ekonomski nestabilnom i korumpiranom sistemu, ruku pod ruku ide san o obećanoj zemlji. Kao i većina mladih u Srbiji, koja je želela da se akademski i profesionalno ostvari, i ja sam provela poslednju godinu Gimnazije u ubeđenju da ću otići na neko bolje mesto, negde gde nije ovde, negde gde ću živeti bajku po sopstvenom kroju. Pet godina, dva fakulteta i dvadesetak zemalja kasnije, postalo mi je jasno da je Balkan deo mog identiteta, ali i jedino mesto na svetu gde sam mogla da izrazim svoju apsolutnu slobodu. Ovo je zemlja za nas, zemlja odlične hrane i muzike, divljina između tradicije i urbane kulture, zemlja za svu našu decu u kojoj je sve moguće. I kako sam

Starci kao najgori kriminalci  

Obično kada zamišljamo kriminalca to bude neka mlađa osoba. Stare ljude većinom doživljavamo kao poštene građane. Međutim, Južna Koreja suočava se upravo sa problemom starih ljudi kao kriminalaca. Broj zločina koje su počinili stari ljudi povećao se čak 45% u posljednjih 5 godina. I što je najčudnije, ne radi se o novom fenomenu. Broj zločina koje čine stari ljudi u porastu je posljednjih više od 10 godina. Ne radi se o sitnim prekršajima ili manjim kaznenim djelima poput krađe u prodavnici ili ne plaćanja parkinga već o ozbiljnim zločinima kao što su ubojstva, silovanja i pljačke. Dok je broj zločina koje čine stari ljudi u porastu, općenito broj zločina u Južnoj Koreji se smanjuje. Ovo dovodi do toga da su stari ljudi postali

Giga Moravac kao simbol jednog vremena

Sve nas je dotakla vijest da su baš istog dana umrli glumci Ivo Gregurević i Marko Nikolić. Prvi velikan hrvatskog glumišta, drugi srpskog glumišta. Obojica velikani jugoslovenskog filma. Ivo Gregurević ostvario je mnoge velike uloge po kojima ga pamte. Netjak iz „Velog Mista“, Cinco iz „Kad mrtvi zapjevaju“, Marko Kosmički u „Odmori se zaslužio si“, Čaruga u istoimenom filmu... Marko Nikolić bio je drugačiji tip glumca, onaj kojeg doživotno obilježi baš jedna uloga. Iako je Nikolić kvalitetno odglumio mnoštvo likova, ipak je ostao zapamćen kao čuveni Giga Moravac iz megapopularne serije Bolji život. Ni epski lik Karađorđe kojeg je Nikolič fantastično odglumio nije zasjenio Gigu. Mnogi su na društvenim mrežama vijest o smrti Marka Nikolića podijelili baš uz riječi da je umro Giga

Duševna bol

Nema ništa gore nego kad si u svađi sa prvim komšijama. Ružno je to… umesto da kafu pijemo zajedno i da se ispričamo kad se sretnemo, a mi se ispod oka pogledamo. A ova moja komšinica, ova luda Milijana, to ti je od zla oca i od gore majke. E ta ti se Milijana sad još po celom selu hvali kako sam joj ja kupio bundu. Znaju ljudi da ne govorimo pa se na taj račun sprdaju, a ja ne znam da li da se sa njima od muke smejem ili da plačem od iste te muke. Otkinula se zimus sa lanca ona moja keruša Linda, prošla kod njih i podavila im neke kokoške. Ne znam koliko ih je bilo, a

Drugovi rudari, džaba ste bune dizali…

Prije 98 godina na današnji dan počela je Husinska buna. Tuzlanski rudari digli se na oružje protiv vlasti i uprave rudnika. I nisu to uradili zato što su bili nasilni ekstremisti i divljaci, nego zato što im je prekipilo poniženja i terora. Samoj buni prethodile su godine sindikalne borbe, molbi, zahtjeva, štrajkova. Još od Austro-Ugarske rudari su štrajkali i pregovarali, tražili plaće dostojne života, 8 sati radnog vremena, bolovanje, godišnji odmor, liječenje, penziju... Ukratko, tražili su dostojanstvo i život čovjeka, a ne roba. Sve ono što opet danas nemamo. Tražili su rudari pravo da osnuju sindikat, zaštitu štrajkača od otkaza, zaštitu sindikalista od progona. Borili se, borili, borili i za dobar dio prava se izborili. Dok je „Švabo“ upravljao, postojala su i

Vuk magare na plot nagonio

Vraćao ti se naš Đorđe sa pijace. Uprtio se delija, nosi u rukama i neke teške torbe, što više korača – kuća mu sve dalje… Letnji dan, tek što je prošlo podne, upeklo sunce u zenitu. Ni vrućine više nisu kao nekad što su bile, pa da je vrućina normalna vrućina. Ovo sad je vrelina nepodnošljiva. Odjednom, a na svu sreću, zaustavi se pored njega automobil. Nije baš ni pravi auto, već više neka krntija nego auto, ali ide. Progoreo auspuh, dere se, dreči, ali se i kotrlja. Otvoriše se vrata, kad ono – žensko za volanom… I na sreću, nudi mu se da ga poveze. Sedi on pored nje na sedištu suvozača, a ona – malo, malo pa ga dodirne kolenom preko menjača,

Tuzla: Svjetionik nade i za vrijeme rata

Izvan Tuzle, a čak ni u samoj Tuzli, nije šire poznato da je tuzlanski nevladin sektor čitav rat imao kontakt sa opozicijom i nevladinim sektorom iz Srbije. Lokalne novine Front slobode, nevladine organizacije Forum građana Tuzle i Srpsko građansko vijeće te Privredna komora Tuzla čitav rat su održavali kontakt sa studiom B92, Centrom za ljudska prava, Privrednom komorom Novi Sad, Natašom Kandić, Zoranom Đinđićem, Vukom Draškovićem, Nenadom Čankom, Dragomir Olujićem Olujom i drugim anti-ratnim aktivistima u Srbiji. S njima su iz Tuzle surađivali predsjednik uprave holdinga Sodaso Anto Raos, sudija Vehid Šehić, političarka i doktorica Nada Mladina, novinar Zlatko Dukić, predsjednik Privredne komore Tuzla Imšir Imširović, načelnik Tuzle Selim Bešlagić i drugi. Cilj ove suradnje bio je humanitarni rad, razmjena podataka o stradalima, povezivanje

Megalomansko vjenčanje od 100 milijuna dolara

U Indiji je 12. decembra ove godine počelo najskuplje vjenčanje u povijesti te zemlje. Radilo se o spektaklu koji je čak zasjenio i filmska vjenčanja. Najbogatiji čovjek u Aziji, naftni tajkun Mukesh Ambani, udavao je kćerk Ishu za sina milijardera Ajaya Piramala- Andana. Vjenčanje je još uvijek u toku budući da traje 7 dana. Prema prvim procjenama, vjenčanje je koštalo nevjerojatnih 100 milijuna dolara. Kako bismo dobili osjećaj koliko je to novca, vjenčanje princa Charlesa i princeze Diane prije 37 godina koštalo je oko 110 milijuna dolara u današnjem novcu. Tu su uračunati troškovi sigurnosnih službi, preusmjeravanja prometa u Londonu, troškovi boravka drugih monarha i slično. Ambani je tako sa svojim privatnim vjenčanjem gotovo dostigao trošak vjenčanja kojeg je organizirala država. Pitate se kako

Top