You are here
Home > Kolumne > PROSTE DUŠE: Smeće

PROSTE DUŠE: Smeće

Priča o ljudima koji bahato razbacuju smeće i onima koji ga savjesno prikupljaju 

 

Pomamili se po društvenim mrežama uslikavati skupljanje smeća sa javnih površina. Ako ako, neka neka, podržavam. U to ime neću ništa reći o popratnim slikama prije i poslije, samoslikama, promociji još koječega usput.

Ima i onaj “plogging”. To valjda Švedi izmislili. Fino trčiš iliti džogiraš kojekuda i usput sakupljaš i smeće. Em o sebi brineš, em o prirodi i čistoći brineš. Ljubi ih Njegovo Veličanstvo Karl XVI Gustaf. A jesu prepredeni i dosjetljivi da se čovjek malo i zapita?!

Dakle gušimo se u preživljavanju, stresu, nesigurnosti, korupciji, fanatizmima, lažima i izvoli dalje nabrajati i oduzimati, ako se ima što oduzeti.

U smeću očito uživamo. Ne svi, ali veliki dio uživa u rasparčavanju smeća bilo kada i bilo gdje. Je li ti to hobi ili pak životni stil? Bravo, sjedi nedovoljan jedan!

Na svoje oči viđam svakojake maštovite ideje odbacivanja smeća. Bacanje onako bezveze, eto od papirića, žvaka, bočica i slično odmah drito pored sebe. Potpuno je svejedno je li to haustor, tramvaj, cesta, livada, park, njiva, trgovina, škola…

Požder’o si, popila si i što ćeš vući ambalažu do prve kante?! Ma fikneš to bez jebemti! I ne trepneš. Garant misliš da te boli ona stvar, da je to samo jedan komadić, znaš netko će već počistiti. I što da se i brineš i sekiraš? Što bi svoju šuplju glavicu izlagao trudu razmišljanja o hororu tvojih dijela. Ta, ionako živiš samo da štetiš – i dobar i dobra si u tom. Čestitam!

Onda nadalje, generacije prije a i mnogi današnji selfijaneri nisu ni čuli o nekakvom gomilanju smeća. Naučili da je mala provalijica mjesto za bacanje šporeta, auta, frižidera i ostalih robusnijih komada. Naučili da su potoci, rijeke, more također mjesta za bacanje otpada. Ne biraj, bilo koja vrsta može.

Primjećujem roditelje čija djeca pored njih odmotaju slatkiš i omot samo bace na tlo. Niti A niti B djetetu ne kažu. Valjda im takva nekulturna kultura.

Ma čim noć padne izbaci stari kauč na trotoar. Ukradi kolica iz trgovine pa ih zguraj u živu ogradu parka. Dok voziš izbacuj kroz prozor auta sve što ti ne treba. Za više bodova gađaj auto iza. Ih, ne moram ti ja ideje davati, znaš ti već bolje od mene te marifetluke.

Vidjeh djedicu kako donosi stari kruh i baca u rijeku da hrani ribe. Po završetku je fino i par plastičnih vrećica bacio niz rijeku. Ah, bacio je sve niz rijeku!!!

Pozvah ga na odgovornost. Zbunio se. Kaže: “Ali ja svaki dan dolazim nahraniti ribe i te vrećice mi više ne trebaju!”.

Bila sam blaga prema njemu. Shvatih, on stvarno nema pojma kakvu glupost čini. Rekla sam mu: “Lijepo od Vas što ne bacate kruh u smeće već njime hranite ribe, ali te vrećice koje bacate plutati će dalje vodama do svršetka vremena, zaplesti se u grmlje, uništitavati obale, vodene životinje će ih jesti i umirati masovno od njih. I Vi ih na taj način onda jedete…”. Gledao me malo sluđenim pogledom. Mislio je čini dobro. I čini, pa ga onda poništava. Ha ha takvi smo mi ljudi.

Takva smo mi napredna civilizacija. Ubismo se i sve oko sebe od silnog napretka. Napredujemo u zagađenju. Ni jedna druga živa bića nisu dosegla taj zavidni nivo svijesti i intelekta pa ne znaju kako se bahato može baratati onim što si izkonzumirao i više ti ne treba.

Jedne druge nezgodne zgode na divnom nam Jadranu, nas par gradskih zbunjola i k’o fol avanturista, krenuli na divlje plaže. Jedino tamo divlje što vidjeh je auto parkirano uz more i divljaka kako izbacuje kesurende smeća direkt iz gepeka u more.

More i obala su bili pitomi, pomalo sjetni zbog odbačenog gada po njima. Šaputala sam im riječi utjehe mada me i samu bolio taj prizor i ta bešćutnost.

Zajedno smo se u sebi isplakali, more, obala i ja. I mnogi prije mene i poslije mene.

Mogla bih sada navoditi primjere i primjere, ali kao što vidimo ta mašta zagađenja brzo i uspješno prelazi u djela. Svi smo u tom glibu. Aktivni i pasivni konzumeri nagomilane prljavštine.

Zahvalila bih onima koji se trude zbrinuti i svoje i tuđe smeće. Onima koji se trude ne gomilati ga. Onima koji imaju svijest i reciklirati. Koji nemaju fetiš na besplatne plastične vrećice…i druge krajcar fetiše!

Ostalima nemam više što reći. Ne pripadaju u krug ljudi. Štetočine i korov se teško rješavaju. Zlo koje uništava i naše stanište, našu prirodu, naše ulice, našu djecu…

Možemo li ih osvijestiti, naučiti, možda oglobiti? To ne znam. Tog se i bojim!

 

 

 

Dodajte komentar

  Pretplati se  
Isključi obavijesti
Top