You are here
Home > Kolumne > PROSTE DUŠE: Neki novi klinci

PROSTE DUŠE: Neki novi klinci

Kad sam ja, prije ihaha godina bila klinka, visile su po školskim hodnicima druge slike ratnih junaka, pjevale se druge ode, učio jedan nestali jezik jedne nestale države.

A klinci k’o klinci, snivali smo iste snove kao klinci prije i poslije nas. “Zurili smo u daljine puni nade”, da citiram gospodina Balaševića kad mi je već i temu zadao.

O ratovima smo razmišljali samo u vidu prepadanja od učiteljskog ispitivanja gradiva. On za nas nije nalazio mjesto u budućnosti. Nije nam okaljao leksikone i spomenare. Novim klincima se on ne događa.

Sanjali smo divne buduće godine. Svi očekivali naći ljubav svog života. Dobar posao. Baratati popriličnom lovom. Putovati. Neki čak i slavni postati. Mjesta lošem nije bilo. A i kako bi moglo biti kad san sanjaju nevini.

Smjena generacija je dakako prirodna. I uvijek su mlađi po prirodi stvari novi klinci. Vremenska putanja za koju mi znamo uvijek ide naprijed i rađa nove svježe nevine klince. Koji isto tako sanjaju svoje lijepe budućnosti neopterećene borbama, neimaštinom, lažima, izigravanjima, potlačavanjima i tako dalje i sve dalje.

Moji suklinci se davno razbježaše. Rasparča ih prvo izbjeglištvo pa poslije migracija. Uvukosmo se u svoje male prividno sigurne životiće kao u bedeme zadnje obrane. Snovi se rasplinuše i napraviše mjesta nekim novim sanjačima, nekim novim jahačima magle.

Nikada ni jednim starim klincima moda novih klinaca nije odgovarala. “Tako u naše doba nije bilo!”. “Na što li će ovo izaći? Sa ovakvom omladinom na dobro neće!”. I ostale dobro poznate fraze svakoga starog prdeža o trenutno odrastajućim generacijama.

Doduše, ne tako puno ranije, generacijski jaz je doslovno imao mjeru jedne generacije. Sa uzburkavanjem ove “modernizacije” stvaraju se puno veći međugeneracijski jazovi.

Djeca žive u svojim sobama. Razgovaraju sa ekranima. Dano im je slobodno odlučivanje o stvarima u kojima i veća životna iskustva posrnu u odlukama. Valjda međugeneracijski nerazgovor, nedruženje, neživljenje čini ljude, obitelj, zajednicu usamljenima i bolesnima.

Nemam ja ništa protiv ovih danas novih klinaca. Nemam ja ništa s njima niti od njih. Oni nas svakako i ne primjećuju osim u vidu bankomata i osoba koje ih trebaju usluživati i brinuti da nikada ne odrastu.

Bojim se da aktualni klinci neće napraviti mjesta nekim novijim klincima. Strahujem za njihovo sazrijevanje. Zacrni mi se pred očima pri pomisli da će, takvi nespremni, povesti svijet i čovječanstvo. Kuda li će oni sa njim?

Sada kada cvjeta briga o starima. Kada su starački domovi biznis broj jedan. Kada se eto tako lijepi samački život produžio do granica da se o starima nema tko brinuti. Kada se busamo u prsa kako smo produžili životni vijek. Produžili ga da ostanemo sami u četiri zida.

A potomstvo vodi današnju najvažniju bitku – kako udovoljiti sebi i samo sebi. Nenaviknuti na suživot različitih životnih dobi naši nasljednici lebde na začaranim ćilimima drskog neznanja. Ne razumiju da stare i oni. Ne shvaćaju da njihova mladalačka energija nije nizašto ako ju ne prate iskustvo, znanje, poštivanje, ustrajna želja za mirnijim svijetom.

Ma nemaju oni vremena za nas stare izlizane pliševe? Kome trebaju matori daveži? Što imaju oni sa našim životima i stečenim iskustvima? Daleko bilo, ako nastavimo sve duže živjeti, morati će nas početi tamaniti da smanje troškove.

Mi stari klinci sve teže razumijemo nove klince i njihovo nadolazeće doba. Novi klinci žive pored nas a ne sa nama. Nemaju vremena. Nemaju potrebu. Mi smo im zadnja rupa na sviralu.

Negdje je žešći zaheb napravljen. Negdje tih krivih Drina sve više niče. Može li se pokoja ublažiti ili bar umjetno ispraviti ostaje nam čekati na ishode.

Nedostaje mi mladost kao vjerujem i većini zrelih. Nedostaje mi druženje sa njom. Njena neiscrpna energija, nevinost, radost, ljepota, smijeh…

Voljela bih razblažiti granice jaza između starih i mladih, prošlih i novih. Pomiješati se i skupa činiti suživot. Pružiti ruke jedni prema drugima.

U jednom kotlu se kuhamo. Iz istog živog blata se čupamo. Evo mi ćemo dati iskustvo, oni neka daju snalaženje u novim tehnologijama i pratećim igrama.

Nisu baš svi lončići polupani. Imamo mi puno lijepoga ostaviti u amanet. Načiniti im staze empatije, suživota, brige o starijima, prirodi…A onda oni neka se snalaze. Neka im te fine usađene aplikacije pomognu u daljnjim putovanjima. Neka žive mirnije od nas.

Draga djeco, neki novi klinci, sve vas volim i grlim. Želim vam svijetlu i blistavu budućnost. Zbacite sa sebe terete ogavnih prošlosti i zakoračite neopterećeni u misterije života. Koliko je u mojoj moći ja ću vas od srca podržati.

Ljubimo vas!

Vaši stari prdeži 😁

Dodajte komentar

  Pretplati se  
Isključi obavijesti
Top