You are here
Home > Društvo > Tragedija velike tuzlanske pijace  

Tragedija velike tuzlanske pijace  

Danas oko 11 sati i 20 minuta izgorila je velika tuzlanska pijaca, među građanima poznata jednostavno kao „Pijaca“. Sve ostale pijace imaju svoje nazive: Hametova pijaca, Pijaca u Simin Hanu, Pijaca na Brčanskoj/Mala pijaca… Samo jedna je bila „Pijaca“.

Na svu sreću nije bilo ljudskih žrtava. Ali tragedija je i dalje veća nego što izgleda na prvi pogled. S velikom pijacom nije izgorila samo roba. U plamenu su nestale nade, snovi, izgorila je sigurnost, vatra je progutala živote.

Nisu poginuli ljudi, na svu sreću, ali izgorjeli su njihovi životi. Sreća u nesreći jest da se požar desio danas, u utorak, a ne na pijačni dan u petak kada je na pijaci više kupaca, više prodavača i više robe.

Ubrzo se kroz grad pronio glas: “Gori velika pijaca”

Gust crni dim zacrnio je Tuzlu, a uslijedile su sirene, eksplozije i nestanak struje u dijelu grada oko pijace. U gradu se mogla osjetiti neka tuga. Svjesni su ljudi šta je velika pijaca.

Nije to u Tuzli samo prostor na kome se prodaje. Velika pijaca dio je Javnog preduzeća Tržnice/Pijace Tuzla koje osim velike ima i još nekoliko manjih pijaca. JP Tržnice/Pijace ima i svoje zaposlenike čije plaće ovise od izdavanja štandova velike pijace.

Prije nekoliko godina velika pijaca je obnovljena. Izgrađena je krovna konstrukcija, provedeno renoviranje. Sad je pitanje šta će ostati od velike pijace. Kolike su materijalne štete još uvijek ne znamo.  Za sad ne znamo ni da li je oštećena krovna konstrukcija i jesu li oštećene samo tezge ili i lokali koje pijaca izdaje.

Velika je to tragedija za jedno preduzeće čiji slavni dani su ionako davno završeni. Prije rata velika pijaca nije bila samo mjesto za prodaju zeleniša, kućne radinosti i odjeće. Na veliku pijacu u Tuzli dolazili su prodavači iz cijelog regiona.

Stariji tuzlaci i radnici pijace rado se sjećaju čika Steve iz Šapca s paradajzom, Mađarica koje su prodavale luk, Makedonaca sa paprikama i lubenicama, užičana i sandžaklija sa mliječnim proizvodima. Trgovalo se svim i svačim.

Hrana u Tuzlu stizala je s velike pijace. Prodavalo se i na malo i na veliko. S velike pijace snabdijevali su se preprodavači. Trgovalo se ne samo svježom hranom već i konzerviranim povrćem, kompotima, suhim sirevima, loncima, bačvama, drvetom, metalom, odjećom. Tko zna čime sve ne.

Na velikoj pijaci živio se jedan drugačiji život. Koliko god Tuzla da je multikulturalna, pijaca je još multikulturalnija. Nigdje drugo nije se toliko različitijih ljudi sretalo nego na pijaci. Osim prodavača sa svih strana svijeta, na tu pijacu dolazili su i kupci raznih profila.

I otmjene gospođe i jednostavne seljanke sretale su se po pijaci, kupovale „za kuću“ što im je već trebalo. Na istoj toj pijaci prodavali su i veletrgovci koji nisu ni htjeli vagati dva tri paradajza nego su dijelili besplatno i moja baka koja je prodavala par litara mlijeka da prehrani djecu.

Petak na velikoj pijaci

Iako velika pijaca već odavno nije bila to što je bila nekad, ona je ipak ostala grad unutar grada. Živjela je jedan život za sebe. Iako odavno nema više veletrgovaca, Makedonaca, čika Steve iz Šapca ili Mađarica s lukom, isti onaj duh pijace je ostao.

Nekoga taj duh nervira, neko ga opet obožava. Velika pijaca uvijek je bila vrtlog svega i svakoga. Uvijek je tu bilo nena koje viču „marka gaće“ i većih prodavača koji dobro žive i zarade. Osim prodavača, oko pijace uvijek je bilo i mnoštvo onih koji su se pokušavali „ogrijati od vatru“ velike pijace.

Pred svakim ulazom u pijacu „neslužbeni prodavači“ prodaju sitnice dok sjede na asfaltu ili na improviziranim tezgama. Oko pijace uvijek su se kretali i prosjaci i „sumnjivi likovi“. Uvijek je tu bilo prodavača koji su bili koliko toliko pošteni i onih koji bi prije dali džaba nego prodali pošteno. Pijaca je uvijek bila okupljalište i dobrih ljudi i gadnih ljudi.

Uvijek se prepričavaju anegdote koliko su neki pošteni, a i koliko su drugi u stanju prevarit te „na oči“. Gledaš u robu svo vrijeme, sam je izabereš, a kod kuće opet shvatiš da si prevaren. Vara se na vagi, vara se sa cijenom, vara se s kvalitetom. Ovi drugi bi opet prije bacili nego prodali lošu robu.

I svako ima nekog svog prodavača s kojim se „uigrao“ tokom godina. Prodavači znaju kako se prodaje, kupci kako se kupuje. „Hajde ponesi ženi“, „Neću, skupo ti je“, „Ma šta skupo, vidi je kakva je fina, evo pipni, nećeš naći takve nigdje“, „Hajde daj eto da ne kažeš da nisam ništa kupio“, „Ma pokajat se nećeš“.

Ni kupci nisu svetci. Dio ih provocira, dio uopće neće da kupi nego samo zapitkuje, dio se cjenjka, a bogme dio i vrijeđa prodavače, misli da je iznad njih. Uvijek se na pijaci nadmudrivalo i „godilo“ oko omjera cijene i kvalitete. Na kraju su svi opet nekako bili zadovoljni i svi su se vraćali na pijacu.

Od voća i povrća, preko sira, kajmaka i mlijeka, do cvijeća, metli i šerpi

Ako te prevari, sam si sebi kriv. Ako ti prevariš prodavača, sam je sebi kriv. Ali neboj se, nećeš ga prevarit. Ti gledaš jednog prodavača, a on hiljade kupaca. Ono što uvijek ostaje, bilo da se pazari ili ne pazari, prevari ili ne prevari, jeste čuvena pijačna parola „Nema ljutnje“. Čak i kad se posvađaš, znaš i sam da ćeš se izmirit.

Najčudnije i najljepše u cijelom sistemu velike pijace bilo je to što je sve eto ipak nekako funkcioniralo. Ljudi su se varali svaki dan, nadmudrivali se, pazarili, jeli zajedno, družili se, pričali, tračali i maštali. Živjeli su život zajedno.

Po pijaci se komentirala politika, događaji iz života, ljudi, širili su se tračevi, novi su se izmišljali, stari su se nadograđivali. Nekako kao argument uvijek se znalo reći: „Priča se po pijaci“. Sve što se ikad desilo u gradu, prošlo je kroz pijacu. Bilo kao roba, bilo kao trač.

Svi su tolerirali jedni druge. Nekako su se ipak slagali i oni koji plaćaju tezge i oni koji prodaju bez tezge. Šverceri su se podnosili sa onima koji plaćaju porez. Preprodavače uvoznog voća podnosili su prodavači domaćeg voća. Većina ih je radila i jedno i drugo. Malo svoje, malo kupi i preprodaj. Sve su to podnosili i radnici pijace- ekonomisti, naplatnici, čistači, majstori…

Radnici su znali prodavače „u dušu“, isto onako kako su „u dušu“ prodavači poznavali kupce. I baš ta „duša pijace“ danas je izgorila. Sva tragedija nije u materijalnoj šteti. Sve što košta novca može se obnovit.

Tragično je koliko je života danas ometeno, koliko je neke sigurnosti u ljudima urušeno. Čitav sistem velike pijace danas se srušio. Večeras će biti duga, mračna i neprospavana noć za sve te ljude.

Ohrabruje to što Grad Tuzla i gradonačelnik Jasmin Imamović vjerojatno neće ostaviti na cjedilu ni Javno preduzeće Pijace/Tržnice ni prodavače. Još u toku požara gradonačelnik je bio na licu mjesta, a u 16:00 započela je Vanredna sjednica kolegija gradonačelnika Tuzle, kako bi se pronašli načini za pomoći.

Vatrogasci na zgarištu velike pijace

Nadam se da će se velika pijaca što prije obnoviti. Ali ne samo materijalno. Zgrade su zgrade, prodavači su prodavači. Ne ide više kako je išlo do rata. Ulogu velike pijace davno su preuzeli tržni centri i veletrgovci.

Ako se zaista želi obnoviti i ostati „grad unutar grada“, velika pijaca mora pronaći svoje novo mjesto u duši Tuzle. Prodaja organski uzgojenog povrća, edukacije o zdravoj hrani, certifikati za domaće proizvode, kontrolor za gljive koje građani sami naberu, dio za pčelare… samo su neke od stvari koje bi se mogle raditi na velikoj pijaci.

Tuzli treba velika pijaca, njen duh i njene robe. Jednostavno bez sve te gungule po pijaci, bez svog tog svijeta i sistema, „nije to to“. Velika pijaca bila je i ostala sastavni dio grada, dio Tuzle. Poseban, jedinstven, dio koji neki obožavaju, drugi izbjegavaju, ali dio Tuzle. I želimo svoju veliku pijacu nazad što je brže moguće.

Išli ne išli redovno na pijacu, želimo je nazad. Treba nam njena roba, njen svijet, njena gužva i žamor. Tuzla nije Tuzla bez svoje velike pijace.

Foto: Plamen guta veliku pijacu u Tuzli. Izvor: Tuzlarije.net

Dodajte komentar

  Pretplati se  
Isključi obavijesti
Top