You are here
Home > Kolumne > PROSTE DUŠE: Ivo Gregurević 07.10.1952. – 02.01.2019.

PROSTE DUŠE: Ivo Gregurević 07.10.1952. – 02.01.2019.

Opet su se sitne zastavice mira večeras zavijorile iz dubina tajnovite noći ka zemljanom tlu. Pahulje lakše od spokoja tako su nježno probijale teške misli pustih zamrzilih dvorišta. Kao da svjesne svih kompliciranih ljudskih odnosa ne poželiše nastaniti se dulje od par sekundi.

Otopiše se brzo. Brzinom kojom i godine života minuše. Jedva ih stigoh pobrojati, a već su se kitile novim borama i raznolikim sjećanjima. Te pahulje sam dočekala u umornoj Slavoniji. Kočoperi se ravnica još. Još joj srce kuca za svakim djetetom u tuđini. Još se njene oranice zanose snovima da ih oru, razigranim nožicama, mnogobrojna djeca.

Pjeva ona potiho iz svake svoje plodnosti i doziva “prognane”. Tu ravnicu slavonsku i rodnu grudu posavsku u srcu je nosio posvuda sa sobom i velikan Ivo Gregurević. O, volio je svaki šum Save i svaki njen bijes. Volio je svaki kreket žaba. Umirivao ga je vilinski vjetar preko uspavane ravnice. Ljepše sunce od posavskog za njega nije postojalo.

Jedino se u krilu Posavine ogrijao i jedini spokoj je tu nalazio. Karijeru i slavu je drugdje pronašao. A sa njom i nemir. Volio je i živio glumački posao, no on ga je kao kletva nagrizao.

Prvo moje sjećanje na Ivu seže iz doba kada je glumio Netjaka u Velom mistu pa došao sa Špirom Guberinom u našu osnovnu školu. U školu koju je i sam pohađao i iz koje će se kasnije otisnuti put većih drumova, škola i snova. Priuštili su nam kratak glumački igrokaz, a meni se on urezao u sjećanje jače od pionirskih zakletvi i kojekakvih pjesmica i parola tog doba.

Za mene kao dijete je bila veća čast doživjeti slavnog sumještanina kroz takvu igru nego bubati napamet hvalospjeve o likovima iz školskih knjiga. Ivo Gregurević, u svom rodnom kraju poznatiji kao Ivđa, Fašo, Grega nikada nije napustio djedovinu i osjećaj pripadnosti seljačkoj krvi.

Vjerujem da je tamo negdje u tim blještavijim gradovima doživio dane ponosa i slave, a često i slabosti i očaja. No, uvijek ga je njegova Posavina i njegova Mahala dočekivala kao majka zalutalog sina. Bez pitanja, bez osude, bez podrugljivih osmijeha, bez zlobe.

Bio je svjestan mira kojeg nalazi među nepokretnim, pomalo ustajalim zrakom ranjene Posavine. Umirivala ga je ta velika majka i za poklon joj je poželio dati najsvečanije dane i počasti. Poklonio je svojem voljenom Orašju pravi pravcati filmski festival.

U dobima vrtenja kazaljke napretka unazad on je ovim prostorima i stanovnicima podario, svake godine, sedmodnevno druženje sa najnovijim filmovima, ali i priznatim glumcima i redateljima. To nesvakidašnje druženje se zavrtilo davne 1995. godine i vrtilo navijek u potocima tambura, dobre rakije i vina, pjesme, smijeha…

Često sam se i sama pridruživala tim noćima bezbrižnosti i uvijek pomalo luckastom druženju sa umjetnicima. I nikada se toga bez širokog osmijeha ne prisjetim! Ne bih nabrajala sve njegove životne uloge. One sa ekrana su, bar meni, najdraže u liku Čaruge ili iz filma “Sokol ga nije volio”.

Ostale uloge iz stvarnog mu života često nisu donosile lovore i sreću. Prolazeći pored njegove kuće i klimajući mu glavom u znak pozdrava znala sam se zapitati, da li je on toliko volio život ili život njega. Sad kada je otišao mi se čini da je to jedna isprepletana staza.

Život ti toliko toga da i toliko toga uzme. Ne samo njemu, ne samo poznatima, ne samo susjedu…svima nama. I baš zato, kada čuh vijest o Ivinom prelasku na daske rajskih teatara i ekrana, osjetih vrstu sjete.

Sjete da ću umjesto narednog dobrosusjedskog klimanja glave, natočiti čašicu rakije i popiti je u čast našega posavskog velikana. Podignuti čašicu prema onim tihim pahuljama. I pričinilo mi se u momentu kao da padaju sa krila anđela koje pronesoše svu Ivinu ljudsku ostavštinu ka tajnama neba.

I poželjeh mu nek nađe svoj mir i spokoj. Počivao u miru!

Foto: Ivo Gregurević. Izvor: TPortal

Dodajte komentar

  Pretplati se  
Isključi obavijesti
Top