You are here
Home > Društvo > Drugovi rudari, džaba ste bune dizali…

Drugovi rudari, džaba ste bune dizali…

Prije 98 godina na današnji dan počela je Husinska buna. Tuzlanski rudari digli se na oružje protiv vlasti i uprave rudnika. I nisu to uradili zato što su bili nasilni ekstremisti i divljaci, nego zato što im je prekipilo poniženja i terora.

Samoj buni prethodile su godine sindikalne borbe, molbi, zahtjeva, štrajkova. Još od Austro-Ugarske rudari su štrajkali i pregovarali, tražili plaće dostojne života, 8 sati radnog vremena, bolovanje, godišnji odmor, liječenje, penziju… Ukratko, tražili su dostojanstvo i život čovjeka, a ne roba. Sve ono što opet danas nemamo.

Tražili su rudari pravo da osnuju sindikat, zaštitu štrajkača od otkaza, zaštitu sindikalista od progona. Borili se, borili, borili i za dobar dio prava se izborili. Dok je „Švabo“ upravljao, postojala su i neka pravila. Znalo se kako se štrajka. Jest vlada propisala pravila, ali ih je i poštovala.

Kako ode „Švabo“, dođoše „naši“. E kako su došli naši, počela i buna. Nove vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevina Jugoslavija) same nisu poštovale obećanja data rudarima. Pokušali ljudi zabranit štrajk, otpustit rudare, istjerat rudare iz državnih baraka, protjerat rudare koji nisu iz Tuzle…

Rudar trpio dok je mogao. Kad je žandar došao da izbaci rudare Slovence iz državnih baraka i protjera ih iz Tuzle, kolega husinski rudar ih primio u svoju kuću. Kad je žandar došao i u tu njegovu kuću da i odatle protjera „braću Slovence“, prekipilo.

Zgrabili rudari puške, zapucali na žandare, ubili žandara, digli bunu. Umjesto imalo razuma, pregovora i poštovanja rudara, vlast poslala vojsku. Husinsku bunu direktno skrivio tadašnji načelnik Tuzle imenovan od strane vlade- Dimitrije Grudić.

Ovaj čovjek jedini je svojom silom i iživljavanjem u Bosni i Hercegovini uspio izazvati ustanak. Ni jedan drugi rudnik nije digao bunu.

Husinska buna nije značajna jer je bila buna. Rudari su se predali čim je stigla vojska sa artiljerijom. Značaj Husinske bune jeste u tome zbog čega su se rudari pobunili i digli na oružje.

Nisu rudari bili budale. Jako dobro su znali da ne mogu dići ustanak i srušit vlast. Razmišljali su više srcem nego glavom. Rudari su se digli na ustanak da POMOGNU kolegama. Nisu dali braću Slovence, pa makar poginuli. Bila su to vremena komunizma, socijalizma, sindikata, partije, revolucije.

Koliko god danas ponižavali i ismijavali, smatrali zanesene revolucionare budalama, ti ljudi su ipak imali nešto što danas nedostaje. Borili su se ne da naprave sebi bolje, da se „uvale“ gdje, nego da naprave bolji svijet, pravedniji svijet, svijet u kome će i njihova djeca imati priliku biti nešto.

Članovi Komunističke partije Jugoslavije u Kraljevini Jugoslaviji nisu bili poslanici, ugledna gospoda u frakovima, elita po kafanama koja uz viski „bistri revolucionarnu misao“. Tadašnji komunisti vjerovali su u svoju ideju i zbog nje stradali.

Nije bilo privlačno biti opozicija kao što je privlačno danas. Kad si u Kraljevini Jugoslaviji bio opozicija, umjesto ministarske fotelje nakon izbora, prijetio ti je logor. I prije i poslije izbora.

Biti komunist tad značilo je biti otpušten sa svakog posla, biti hapšen, prebijan, zatvaran u logore, protjerivan sa univerziteta. I opet su ljudi kao što je Franjo Rezač život posvetili borbi za taj bolji svijet, a da od toga nisu imali ništa osim muke.

Nisu slučajno baš husinski rudari 1941. odmah otišli u partizane, čim su stigle ustaše i nacizam. Ista je to bila ideja borbe za bolji svijet, borbe za pravdu u svijetu. Kako si sad mogao čovjeka koji je digao pušku da brani brata Slovenca od protjerivanja ubijedit da ide ubijat drugog čovjeka, prvog komšiju, samo zato što nije „rasno čist“.

Nikako naravno. Rudari su tad znali da postoji samo jedna rasa, jedna vjera, jedna nacija i jedna ideja vodilja- čovjek i njegovo dostojanstvo. Isti oni ljudi koji su dizali bunu na Husinu 1920. su i 1941. dizali ustanak. Ako treba u planinu, u planinu. Komšiju klat i otimat tuđe htjeli nisu. Pa makar poginuli. I mnogi su izginuli.

I opet, nisu otišli u partizane da otimaju, pljačkaju za sebe, grabe, zgrću, siluju… nego da stvore bolji svijet. Za ukradenu šljivu od seljaka se streljalo. Brat mog djeda se kasnije prisjećao kako su prolazili gladni i propali pored trešnje i nisu smjeli ni jednu ubrat ako seljak ne pusti.

Nakon godina štrajkova, nakon Husinske bune, nakon Neretve, Sutjeske i Drugog svjetskog rata, ljudi uspjeli konačno. Izborili se za sistem u kome nije bitno kako se zoveš i koliko si bogato rođen. Stigli iz partizana i stvarno krenuli stvarati bolje.

Stvorili ljudi sistem, ne idealan, ali dobar. Konačno došao sistem u kome dijete rudara, nepismene sirotinje, može dogurati do direktora rudnika. Došle škole, bolnice, vrtići, došli godišnji odmori, sindikati. Došlo dostojanstvo. Došlo sve ono što opet nema danas.

Bio jednom jedan Alija Sirotanović. Čovjek za 8 sati 24 jula 1949. godine lopatom iskopao 152 tone uglja. Zašto? Ne za sebe, nego za bolji svijet! Danas se smijemo što Alija Sirotanović od države nije tražio ni stan ni auto ni vikendicu ni pare, nego samo autobus da rudare vozi na posao. Ismijavamo Aliju Sirotanovića, a živimo na ostacima njegovog rada za druge. Smiješno nam što je postojao čovjek koji je radio da svima bude bolje.

Stvoren bio sistem u kome se radilo za opće dobro, a ne samo za lično dobro. I zadržao se 45 godina. Husinska buna počela na današnji dan prije 98 godina. Isti taj dan slavi se danas kao Dan rudara. I šta mi to ustvari danas slavimo? Šta je od svega toga ostalo? Više bi nas trebalo bit sramota nego što imamo pravo nešto slavit danas.

Sve što su napredni ljudi više od 100 godina stvarali, mi za manje od 25 godina upropastili. Nekad rudar skandirao za pravdu u svijetu i dizao pušku u pomoć bratu Slovencu. Danas rudar hoda po Banovićima i skandira “Kuko, Kuko”.

Snješko ispod spomenika rudarima u Tuzli

Za one koji nisu upoznati, Mirsad Kukić zvani „Kuko“, lokalni je moćnik koji kontrolira Rudnik uglja Banovići i preko tog rudnika kompletne Banoviće. Kukića se smatra najvećim kriminalcem u široj okolini, a za pronevjere i korupciju je već osuđivan. Rudari su mu slijepo odani.

Upravo to skandiranje „Kuko, Kuko“ umjesto „Proleteri svih zemalja ujedinite se“ najveći je simbol propasti svega što se generacijama stvaralo. Napravili smo sistem kao da nikad nije bilo ni Partije ni rudara, ni bune ni revolucije.

Jure Keroševiću, drugovi, drugarice, džaba smo krečili. Od borbe za bolji svijet ostale uspomene i spomenici. I ovaj snješko sa slike. Eventualno poneka oaza kao što je Tuzla, koja nije zaboravila da se nekad živjelo i drugačije.

Tačno smo se 1991. godine restartovali nazad na 1941. godinu. Opet počela klanja, pljačke, razaranja, genocid, protjerivanja. Zaboravili da smo se prije 45 godina do temelja porušili. Onda umjesto da nekud naprijed maknemo 1995. godine, mi otišli još gore nazad. Vratili se na 1920. godinu. Poslije 1945. počelo bit bolje, a poslije 1995. još gore.

Opet radnik postao niko i ništa. Ostali rudari i radnici bez plaća, bez sindikata, bez liječenja i godišnjeg odmora. Opet kao pred Husinsku bunu sindikalista je ili kandidat za šikaniranje i otkaz ili špijun vlasti. Sve ono što su se rudari izborili, mi ukinuli. Nema više ni dostojanstva ni posla. Ni radničkog odmarališta ni dostojanstvene penzije ni dobrog zdravstva.

Opet dijete rudara ovdje može biti samo rudar, niko i ništa. Sirotinja ostaje sirotinja. Vratili sistem u kome je najbitnije kako se zoveš. Čovjek postao nacija, nacija postala vjera. Izgubio se i rudar i radnik i rudnik. I buna i revolucija.

Zaboravili mi sve ono za šta su se rudari borili generacijama. Kao da nikad nije bilo ni rudara ni Partije ni bune ni revolucije. Drugovi rudari očito džaba dizali i bune i revolucije.

Od sve njihove borbe ostalo nam da se sjetimo 21. decembra da su nekad postojali neki Jure Kerošević, Franjo Rezač, Alija Sirotanović… A svaki drugi dan oko nas gledamo ono sve suprotno od toga za šta su se oni borili u revolucijama i bunama. Kao da ih nije ni bilo.

Danas kad gledaš, djeluje ti nevjerojatno da je stvarno nekad neki tamo rudar primio drugog rudara u svoju sirotinju, pa još uzeo pušku da ga brani od žandara. Stvarno bili nekakvi komunisti, ljudi koji su za druge tražili sve, a za sebe nisu ništa.

Stvarno bio Franjo Rezač koji je radije život proveo po zatvorima nego prihvatio da rudar treba kopat 12 sati na dan za koru hljeba. Stvarno Mijo Kerošević Guja, ničim lično izazvan, otišao 1941. u partizane da se bori za bolji svijet. Mi danas ni na miran protest ne odemo. Stvarno bio Alija Sirotanović koji je društvu za 8 sati dao 152 tone uglja, a nije od tog društva htio uzeti ništa.

Ako kontamo kad naprijed, i ako je to više uopće moguće s obzirom koliko pametnih ljudi je već iselilo, ne bi bilo loše da se malo više ugledamo na baš tu borbu za bolji svijet. Dok su se ljudi za bolji svijet i borili, i bilo je bolje. Kad je počela otimačina za sebe lično, na sve strane, propadošmo narode.

Čisto ako neko NIJE zaboravio, ti ljudi su krv i život dali ne za to da samo njima bude bolje nego da stvore svijet bolji za sve. Ako kad i ovaj tuzlanski spomenik rudarima “upane”, red bi bio da usput zdrobi kakvog kao Kukić Mirsad. Čisto radi kakve pravde.

Foto: Spomenik rudarima, Tuzla Izvor: Tuzla global net

Dodajte komentar

  Pretplati se  
Isključi obavijesti
Top