You are here
Home > Društvo > Tuzla: Svjetionik nade i za vrijeme rata

Tuzla: Svjetionik nade i za vrijeme rata

Izvan Tuzle, a čak ni u samoj Tuzli, nije šire poznato da je tuzlanski nevladin sektor čitav rat imao kontakt sa opozicijom i nevladinim sektorom iz Srbije.

Lokalne novine Front slobode, nevladine organizacije Forum građana Tuzle i Srpsko građansko vijeće te Privredna komora Tuzla čitav rat su održavali kontakt sa studiom B92, Centrom za ljudska prava, Privrednom komorom Novi Sad, Natašom Kandić, Zoranom Đinđićem, Vukom Draškovićem, Nenadom Čankom, Dragomir Olujićem Olujom i drugim anti-ratnim aktivistima u Srbiji.

S njima su iz Tuzle surađivali predsjednik uprave holdinga Sodaso Anto Raos, sudija Vehid Šehić, političarka i doktorica Nada Mladina, novinar Zlatko Dukić, predsjednik Privredne komore Tuzla Imšir Imširović, načelnik Tuzle Selim Bešlagić i drugi.

Cilj ove suradnje bio je humanitarni rad, razmjena podataka o stradalima, povezivanje razdvojenih porodica, oslobađanje ratnih zarobljenika…

Jedna od najvažnijih aktivnosti bila je borba protiv ratne propagande i širenja mržnje. U Tuzli su prenošeni izvještaji B92, a ova kuća je zauzvrat izvještavala iz ratne Tuzle. Veze su održavane i direktnim susretima i putem radio amatera.

Naime, propaganda režimskih medija poput Radiotelevizije Beograd, Tanjuga i BN televizije stvarala je u srpskoj javnosti sliku o Tuzli kao mjestu gdje se vrše najstrašniji zločini protiv Srba. Uz javljanje tuzlanskih aktivista, B92 i druge organizacije iz Srbije demantirale su u toku rata ove izvještaje.

Tuzlanski akivisti su, osim humanitarne pomoći, kroz suradnju s aktivistima iz Srbije saznavali sudbinu zarobljenih i sudbinu civila koji su ostali “s one strane” fronta. Privredna komora Tuzla, formalno još od prije rata nadležna za cijelo područje sjevero-istočne Bosne preko ovih kontakata pokušavala je saznati šta se dešava sa preduzećima koja su bila na prostoru pod kontrolom Vojske Republike Srpske.

Koristeći ove veze, Tuzlaci su znali da se i u Srbiji časni ljudi bore protiv rata, mržnje i Slobodana Miloševića, a B92 je informirao javnost Srbije da u Tuzli nema mržnje i progona. Aktivisti iz Srbije su čak i dolazili u ratnu Tuzlu, donosili humanitarnu pomoć i vrijedne humanitarne informacije. Tuzlanske novine Front slobode i drugi lokalni mediji prenosili su izvještaje aktivista iz Srbije.

Odmah nakon kraja rata 1996. godine tuzlanski aktivisti su otišli u Srbiju te održali nekoliko javnih tribina protiv mržnje i rata. Ove tribine obnovile su kontakte među ljudima davno prije službenih kanala komunikacije. Naime, nakon kraja rata granica između Bosne i Hercegovine i tadašnje Savezne Republike Jugoslavije bila je zatvorena.

Privredna komora Tuzla na čelu sa Imširom Imširovićem je odmah iskoristila ovu misiju za privredne aktivnosti. Razmijenjeni su brojevi telefona i uspostavljene stare poslovne veze. Preduzeća iz Tuzle i Srbije nastavila su poslovnu saradnju prekinutu ratom, koliko je to bilo moguće. Iz Srbije su uvoženi pšenica, kemikalije i rezervni dijelovi, a u Srbiju je izvožena sol, ugalj, deterdženti, kemikalije i druga roba.

Budući da nije bilo službenih kanala komunikacije, poslovanje se vodilo preko poslovnih partnera iz Mađarske i Italije koji su služili kao posrednici.

Aktivist Dragomir Olujić Oluja sjetio se jedne anegdote iz tog perioda. Kad su on i ekipa aktivista došli u ratnu Tuzlu 1994. godine dovozeći humanitarnu pomoć, isprepadani ratnom psihozom, bili su ubijeđeni da granate i meci lete po čitavom gradu. Pojurili su fićom kroz Tuzlu najbrže što je fićo mogao ići.

Nakon par minuta uz zvuk sirena zaustavila ih je patrola policije i na njihovo veliko iznenađenje napisala im kaznu zbog brze vožnje!

Nakon toga se ekipa aktivista iz sastala sa tadašnjim načelnikom Tuzle Selim Bešlagićem. Počeli su se  žalit Bešlagiću na kaznu, tražit da se poništi, uz obrazloženje- “Pa rat je Selime!”

Na to im je Selim Bešlagić odgovorio- “Pa šta ako je rat? Dokle bi mi stigli kad bi u ratu svako kršio zakon zato što je rat.” I tako su humanitarci iz Srbije platili kaznu za prebrzu vožnju u ratnoj Tuzli 1994. godine. Danas se Olujić smije kad o tome priča.

I u ratu i nakon rata Tuzla je ostala rijedak pozitivan primjer na Balkanu. Umjesto traženja novih neprijatelja, tuzlanski aktivisti su čak i za vrijeme rata i u Srbiji tražili prijatelje i saveznike. I pronašli su ih. Zajednički cilj i aktivista u Tuzli i aktivista u Srbiji bila je borba protiv rata i mržnje. Koliko god da je ova suradnja bila korisna za vrijeme rata, bila je korisna i nakon rata da se povežu razdvojene porodice, uspostave stara prijateljstva i obnove prijeratne poslovne veze.

Suradnja tuzlanskih i srbijanskih aktivista u ratu i nakon rata pokazala je da je od sukoba oko razlika puno korisnije savezništvo u borbi protiv istih problema. Da su svi slijedili ovaj primjer, rata ne bi ni bilo.

Foto: Tuzla. Izvor: TiP.ba

Dodajte komentar

  Pretplati se  
Isključi obavijesti
Top