You are here
Home > Društvo > Kockarnica na Tuzlanskoj Kapiji

Kockarnica na Tuzlanskoj Kapiji

Mnoštvo uličica tuzlanske čaršije spaja se na malom trgu koji se naziva Kapija. Prije i za vrijeme rata taj mali trg Kapija bio je tradicionalno okupljalište mladih, uvijek prepuno ljudi, posebno u večernjim satima i posebno 25. maja za Dan mladosti.

Kako je sudski postupak utvrdio, znajući da je Kapija okupljalište mladih, general Vojske Republike Srpske Novak Đukić naredio je svojim jedinicama da 25. maja 1995. godine, na Dam mladosti, u 20:55 pogode Kapiju. Poginula je 71 osoba. Prosječna staros ranjenih i ubijenih bila je 23 godine.

Masakr na Kapiji najveće je ratno stradanje u suvremenoj povijesti Tuzle. Komemoracija na Kapiji svakog 25. maja okuplja gotovo sve institucije, udruženja i javne osobe u Tuzli, kao i mnoštvo građana koji dolaze odati počast ubijenoj mladosti Tuzle.

Za razliku od početka rata i svih drugih ratnih događaja, građani se zaista sjećaju Kapije. Svakog 25. maja u Tuzli je neslužbeni dan žalosti, bez glasne muzike i bez kulturnih događanja. Kolone građana polažu cvijeće na Kapiju. Tako je svakog 25. maja.

Ali svakog drugog dana u godini nije tako. Tuzla živi normalno, neopterećena ratom i ratnim dešavanjima. Žrtava se sjeća na dane komemoracije, a sam rat je na sreću stvar već daleke prošlosti. Život je u Tuzli krenuo dalje, za razliku od Sarajeva i mnogih drugih gradova u kojima je sjećanje na rat osnovni smisao života. Ovdje je život smisao života.

Na Kapiji, koja je centar centra Tuzle, nalazi se mnoštvo lokala koji se izdaju pod kiriju tako da često mijenjaju namjenu. Dio lokala posjeduje grad, dio privatna lica. U posljednjih nekoliko godina na Kapiji su se nalazili: slastičarna, pizzerija, kafići, Top Shop, butici, kiosk, kebab restoran, prodavnica mještovite robe, nargila barovi, mini pani pekara, mjenjačnica, Narodna lutrija, poslovnica JKP Komunalac Tuzla, sajdžija, prodavnica kompjuterske opreme…

Prostor Kapije je centar grada i živi svoj život dalje, usprkos masakru od 25. maja. Stradanje iz 1995. godine obilježeno je spomenikom i vječnim svjetlom iznad spomenika koje već dugi niz godina ne radi.

I nikad nikome nije bio problem što je Kapija i dalje živa, okružena lokalima, kafićima, kioskom… U gradu je vladao pijetet prema Kapiji. Taj pijetet se rijetko, gotovo nikako, kršio. Kapija i 25. maj nisu korišteni za dnevnopolitičke obračune, propagandu, predizbornu kampanju, širenje mržnje, vjersku propagandu… Još od prve komemoracije 1996. godine na komemoracijama su iz poštovanja prema žrtvama zabranjeni svi govori, a pogotovo politički. Govor ne drži čak ni gradonačelnik Tuzle.

Ni najradikalniji političari u Tuzli, poput Mirnesa Ajanovića poznatog po „osebujnim“ idejama i izjavama, nikada nisu koristili Kapiju za dnevnu politiku. Čak ni opozicijska SDA ne koristi Kapiju. Vladajući SDP ne koristi Kapiju. Jedini tko je koristio Kapiju, i to ne direktno, bio je nezavisni kandidat za gradonačelnika Zlatko Berbić koji je na svojim predizbornim plakatima postavljao pitanje zašto je vječno svjetlo na Kapiji pokvareno.

Kulturu poštivanja Kapije nažalost je narušila baš Naša Stranka Tuzla i to na krajnje ružan način. Naime, na trgu Kapija gdje se donedavno nalazila prodavnica Top Shop, novi zakupac prostora odlučio je otvoriti kockarnicu (casino). Facebook stranica Mladi naše stranke Tuzla napisala je sljedeće:

„Da li podržavate otvorenje kockarnice na ovoj lokaciji? Mi ne možemo podržati da nam se ispred najveće rane Tuzle u historiji ovako nešto otvara… Sramota za one koji su dali upotrebnu dozvolu, oprostiti vam nećemo.“

Tako je Naša Stranka zapravo poručila da je otvaranje kockarnice na Kapiji „sramota“, a da je za tu sramotu kriva gradska vlast na čelu sa SDP-om. U priču o kockarnici nedavno se uključila i tuzlanska „Fondacija Istina, pravda, pomirenje“ koju vodi čuveni novinar i aktivist Sinan Alić.

Fondacija, osnovana za potrebe dokazivanja istine o 15. maju 1992. godine i pomaganje odbrane Ilije Jurišića, je pozvala da se odluka o otvaranju kockarnice na Kapiji „preispita“. U svom saopćenju fondacija je rekla i sljedeće:

Zbog činjenice da je Kapija stratište velikog broja Tuzlaka nedopustivo je u njenoj neposrednoj blizini otvarati objekt čiji sadržaj vrijeđa nedužne žrtve Kapije.“

Ponovit ćemo još jednom ovu rečenicu: Kockarnica vrijeđa nedužne žrtve Kapije. Kao vrhunac ove priče, pojavio se novinar Dragan Bursać sa člankom na Al Jazeera portalu “Kockanje s ubijenom tuzlanskom mladošću”. Za razliku od statusa Naše stranke Tuzla i kratkog saopćenja „Fondacije Istina, pravda, pomirenje“, Dragan Bursač je pretjerao. I to kako pretjerao!

U svom tekstu Bursać kaže i sljedeće:

“Da, četnici su ih pobili tog 25. maja 1995. Ali, kako nazvati ovu šutnju, ovu sramotu u kojoj kockarnica izjeda spomenik nego opetovano ubistvo?”

U svom mučnom tekstu Dragan Bursać je ni više ni manje nego usporedio otvaranje kockarnice sa masakrom na Kapiji i ubojstvom 71 građanina Tuzle! Pokušavajući da ocrni kockarnicu što više može, Dragan Bursać je uradio ono što rade gotovo svi u ovoj državi- zloupotrijebio žrtve za svoje ciljeve.

Umjesto da unizi kockarnicu, Dragan Bursać je unizio Kapiju uspoređujući je sa kockarnicom. Koliko god kocka bila porok, opasnost i bolest, kocka se ne može mjeriti sa masakrom na Kapiji!!! Smrt 71 pretežno mlade osobe, od kojih je najmlađa žrtva Sandro Kalesić imala 2 godine, nikad, nigdje i ni zbog kakvog razloga se NE SMIJE usporediti s bilo čim, a pogotovo ne s glupošću kao što je kockarnica!

Iako u gradu postoji nekoliko casina, kladionice su na svakom koraku, na Kapiji se već godinama nalazi još jedna kockarnica- Narodna lutrija BiH, baš ovu novu kockarnicu Dragan Bursać proglasio je „opetovanim ubistvom“, Naša stranka „sramotom“, a „Fondacija Istina, pravda, pomirenje“ „vrijeđanjem žrtava Kapije“.

Jedini je problem što ovi moralisti nisu objasnili kako to kockarnica vrijeđa žrtve Kapije. Na koji način je odjednom za žrtve uvreda baš ta kockarnica, a nisu uvreda svi drugi lokali na tom istom mjestu, uključujući Narodnu lutriju, nargila barove Divan Han i 1001 noć ili kafić Gradska kafana.

Naravno da kockarnica nije nešto što bilo kome u životu treba. Nije kockarnica ništa lijepo, poželjno ni dobro. Ali na koji način baš ova sto prva kockarnica odjednom vrijeđa žrtve? Umjesto da se nastavi pozitivna kultura ne korištenja žrtava za druge ciljeve, i Bursać i Naša stranka i „Fondacija Istina, pravda, pomirenje“ su upotrijebili žrtve za osudu kockarnice. I to je istinska sramota.

Kockarnica se može i treba napadati na milijun i sto jedan način, ali ne upotrebom žrtava! Kockarnica ni na koji način nije povezana s Kapijom, osim lokacijom u centru grada kao i Kapija. Ne vrijeđa žrtve niti se uopće bavi žrtvama. Ne govori o ratu i nema veze s ratom.

Posebno je tragično što ovakve reakcije dolaze od naprednijeg dijela društva. Do sad se redovno dešavalo da radikalno desni krugovi koriste žrtve za druge ciljeve, a posebno žrtve genocida u Srebrenici.

Čitavu dreku Tuzla je doživjela zbog štanda Turističke zajednice Iriga,gradića iz Srbije. Štand je bio postavljen na Trgu slobode 11. maja 2018. godine. U prezentaciji koju je organizirala Turistička zajednica Tuzlanskog kantona, gosti iz Iriga su predstavili svoja tradicionalna jela, nošnje i kola.

Eto baš to je odjednom postalo problem jer se igralo kolo 11. u mjesecu. Radikali su odmah na društvenim mrežama počeli optužbama kako igranje kola 11. u mjesecu „vrijeđa žrtve genocida u Srebrenici“ koji se dogodio 11. jula. To što se radi o 11. maju ih nije zanimalo. Žrtve genocida u Srebrenici iskorištene su za napada na goste iz Srbije. Ni jedan drugi događaj, a bilo ih je mnoštvo, 11. u mjesecu nije bio problem, već samo gosti iz Srbije. Žrtve su na najjadniji način iskorištene za iskazivanje mržnje.

I umjesto da se napredniji dio društva ogradi od ovakvog ponašanja, on ga je i sam počeo primjenjivati. Briga o „javnom moralu“ je ionako put za katastrofu jer na osnovu ličnih procjena grupe počnu propisivati „šta se smije“ i „šta se ne smije“, bez obzira na zakone i tuđa prava.

Upravo to se dešava u Hrvatskoj gdje se ratni veterani i crkvene udruge miješaju u sve i svašta, od premijera filmova, promocija knjiga, pobačaja, pozdrava „Za dom spremni“, izdavanja novina, podizanja (i rušenja) spomenika. I sve što se ne uklapa u njihove radikalne poglede odjednom „vrijeđa žrtve“. Tako je i crveni cvijet ispred Turističke zajednice grada Vodica „vrijeđao žrtve rata“ zato što „liči na petokraku“.

Opći balkanski sindrom je ponižavanje žrtava i to ne od strane protivnika. Žrtve najviše ponižavaju upravo oni koji ih najčešće spominju. Šta je drugo nego ponižavanje žrtve kada se žrtva koristi za uklanjanje crvenog cvijeća, prigovaranje za igranje kola 11. maja, izbore u Srebrenici ili zatvaranje kockarnice!

Žrtva se poštuje pijetetom, dostojanstvom, sjećanjem i poštovanjem, a ne upotrebom te žrtve za vlastite ciljeve! Praviti problem od kockarnice na Kapiji sjetili su se Naša stranka, „Fondacija Istina, pravda, pomirenje“ i Dragan Bursać. Udruženje roditelja djece poginule na Kapiji „25. maj 95. Kapija“ od kockarnice nije pravilo takav problem. Predsjednik udruženja Edin Hurić upitao se da li je otvaranje kockarnice “dostojanstveno” i izrazio stav kako se cijeli trg Kapija treba pretvoriti u “memorijalnu zonu”. Sam Hurić je smatra kako roditelji žrtava “ne mogu određivati” šta će biti na spornoj lokaciji. To opet nije spriječilo Dnevni Avaz da zarad dnevne politike i njihove SBB stranke donese bombastičan naslov: “Gradska uprava Tuzle želi kockarnicu kod Kapije” iako Gradska uprava nema nikakve veze s otvaranjem kockarnice.

Iz poštovanja prema bolu roditelja o toj temi bi se trebalo razgovarati na dostojanstven način, bez politike, bez suvišne drame i bez uspoređivanja kockarnice sa ubojstvom njihove djece! Razgovarati upravo na način kako to roditelji i rade. Gradske vlasti na čelu s gradonačelnikom Jasminom Imamovićem (SDP) odbile su detaljnije komentirati i izjavile kako će svi prigovori biti obrađeni u skladu sa zakonom. To je upravo reakcija kakvu žrtve i zaslužuju. Bez prepucavanja, politike i ružnih usporedbi.

Kockarnica jeste zlo, ali žrtve Kapije nisu zaslužile da ih se koristi u borbi protiv kockarnice. Najpozvaniji za govor u ime žrtava, njihovi roditelji, naravno da nisu koristili vlastitu djecu za borbu protiv kockarnice. Ni jednom nisu rekli kako kockarnica “vrijeđa žrtve Kapije”. Pravo da kažu takvo nešto za sebe su uzeli Dragan Bursać i “Fondacija Istina, pravda, pomirenje”.

Otvaranje kockarnice je, na žalost, legalno, a Kapija i Tuzla su na sreću živi. Ne možemo živote potrošiti sjećajući se rata. Moramo ići dalje, živjeti u inat zločincima koji su zatirali život. Žrtve Kapije zaslužuju svaki mogući pijetet, dostojanstvenu komemoraciju, spomenik i muzej. Ali ne možemo centar grada pretvoriti u “živi muzej”, isključiti svaki život na Korzu i u blizini Kapije, a pogotovo to ne možemo uraditi više od 20 godina nakon kraja rata.

Kako je rekao Damir Nikšić: „Ja, jeste bio rat! Prije 20 godina! 65. godine čovječe Rolling Stonesi se slušali, a ne Lili Marlen!“ Kapija je u centru grada. Pokraj Kapije prolaze mnoge manifestacije, muzičke čete, orkestri, maškare, mažoretkinje, turistički vozić, ekskurzije, u blizini Kapije je Soni trg koji je novo okupljalište mladih. Na Sonom trgu vikendom su roštilj i DJ, a navečer se na Soni trg izlazi. I tako i treba biti. Uz dužno poštovanje prema ubijenima, ne mogu živi živote provoditi u vječnoj pokori sjećajući se mrtvih svuda i uvijek. Ne može centar grada postati muzejska postavka i groblje.

Grad na zrnu soli zna se dostojanstveno odnositi prema žrtvama. Ako je već cijela Bosna i Hercegovina izgubljen slučaj po ovom pitanju, makar Tuzla nije i neće ni biti. Kapija nije, ne smije i neće postati sredstvo za obračunavanje, propagandu i politiku, a Tuzla neće postati vječni talac ratnih stradanja.

Foto: Kapija i Kockarnica. Izvor: Avaz.ba

Dodajte komentar

  Pretplati se  
Isključi obavijesti
Top