You are here
Home > Kolumne > PROSTE DUŠE: O smrti

PROSTE DUŠE: O smrti

Kad izgubiš navijek nekog voljenog, izgubiš nakratko i sebe. Nemaš umijeće prijeći granicu onoga iza smrti. Ostaješ žalovati i ostaješ poražen svojim neznanjem o onostranom. Ostaneš nepomičan i nijem, duše razbucane, srca slomljenog, misli suludih. Otišao je i dio tebe. Osjetiš kako te otkida i čupa. Čime se razbuditi, čime se utješiti, čime misli i srce razgaliti? Tebe više među nama nema.

Ciklus života ne mari za red. On nema nikakve kočnice, niti smisla, niti čeka. Nije korumpiran i na kraju svakoga od nas ukrca u posljednji vagon. Zapitaš li se ikada kakva će ti biti zadnja želja, zadnja misao, zadnji uzdah? Što će ti sa usana pokušati sići? Koliko će gorka biti tvoja posljednja suza? Koliko hropaca će ti grudi podnijeti? Koliko još tvoje slabašno tijelo može nestajati? Koliko sjajnoj blaga ostavljaš nekome drugome na teret? Koliko ponosa i časti ćeš ukrcati na putu za onamo? Koliko si svjetlosti nakupio tijekom ovozemaljskog života? Može li ti dostajati kroz mračan tunel smrti? Kaješ li se? Strah li te je? Jesi li pri zdravom razumu?

Oplakujemo svoje bližnje. Oplakujemo sebe bez njih. U početku tražimo smisleno objašnjenje. Nitko ti ga ne donosi! Niti ljubazan susjed, niti tvoja rođena krv, niti Bog, niti Boginja, niti bučna tišina!

Pokušavaš prihvatiti tebi neobjašnjivo i nesuvislo. Ako si vjernik, sve upute koje si dobio o suočavanju sa gubitkom ćeš po pravilu zanemariti. I tako misleći da si sam, ostavljen i neshvaćen lutaš hodnicima korote.

Duboki žal za voljenima ostavlja svu paletu tuge i praznine. Neutješni smo, pokušavamo otupiti bol, makar ju na tren ne osjećati. Žudnja i sjećanje obigravaju oko nas kao divni raskošni leptirići koje pomilovati pogledom možemo, ali pustiti da odu moramo.

Vrijeme stane. Ostaneš zarobljen, zalediš moment i pokušavaš ga držati tu blizu svog srca. Ne daš mu ići dalje, ne želiš još krenuti dalje. I sve dok si siguran u svojoj maloj sferi sjećanja, dok još uvijek možeš pomirisati, čuti i osjetiti ono što vas je vezalo, nećeš dati šansu novim počecima. Nije te samo napustila draga osoba. I vaš život koji ste obojali skupa umire i još teže se miriš s gubitkom i nestankom tvojeg udjela u važem suživotu.

Nikada i baš nikada te ti gorki osjećaji neće napustiti, ali ćeš vremenom upoznati nove. Useliti će se u tvoj život novi topli osjećaj. Kada se budeš prisjećao pokojnika i vašeg nekadašnjeg suživota obliti će te uvijek silna ljubav i toplina. Dogodit će se to kada prođeš fazu žalovanja, korote, odbijanja, poricanja, neprihvaćanja, kada prihvatiš zakone prirode koje si vremenom i životom zanemarivao, kada se sjediniš sa istinom, kada shvatiš ljepotu životnog ciklusa, kotača života i smrti. E tada će te novi početak potražiti i tada će ti novi život ponuditi zrelije misli i priliku da mudriji i smireniji krećeš dalje ka svom kraju.

Oni što nas napuštaju svojim odlaskom ostavljaju veliki dar za sve nas. Postupno nas približavaju i našoj smrti. Po nekima prelasku u novu duhovnu dimenziju, po nekima u vrstu sna i nesvjesnosti do ponovnog rođenja ili iskupljenja kroz Mesiju, a za neke je to kraj postojanja.

Ljudski je otimati se od smrti. Čovječji je braniti se nijemim krikovima. Zastati na jedno vrijeme. Suzama se umivati. Gušiti zdrav razum. Ludo smijati. Unezvijereno tražiti nestalo. Klonuti i tijelom i dušom. Tonuti.

Ljudski je i ne osuđivati smrt, prihvatiti je, svakim momentom imati čistoću duše i spremnost na odlazak. Život nije ni rođenje ni smrt. Oni su samo početak i kraj, a život je između. Na nama nije da njegujemo smrt, na nama je da njegujemo i obogaćujemo život. Da kročimo prema kraju staze onakvoga puta na kojem bi voljeli ostaviti sjećanje.

Rođenje i smrt su darovi koji sami po sebi neminovno dolaze. Stižu nam iz onih nama nepoznatih sfera. Sfera koje nitko sa sigurnošću na pozna.

Ne zamaram se pretjerano onostranim. Nisam toliko pametna niti produhovljena. Ostajem brinuti o mojoj duši i životu na zemlji. Imam i tu previše padova i vlastitih zanemarivanja da i nemam kad gledati iza smrti. Zadatak mi je doći do nje sa što mirnijom dušom i mislima. Zadatak mi ju je dočekati sa smirenim osmijehom.

I nikad ne pitaj kome zvono zvoni. Tebi zvoni!

Foto: Ruka i sunce. Izvor: SBS

Dodajte komentar

  Pretplati se  
Isključi obavijesti
Top