You are here
Home > Društvo > Trebamo li uništiti Aluminij Mostar kao osvetu Hrvatima?

Trebamo li uništiti Aluminij Mostar kao osvetu Hrvatima?

Privredu Bosne i Hercegovine smo skrhali, uništili, upropastili, rasturili, razjebali! Nema riječi u našem jeziku koje bi opisale kolika je katastrofa za Bosnu i Hercegovinu i sve njene narode uništavanje privrede.

I nema tu izuzetka. I Srbi i Hrvati i Bošnjaci su uništili privredu na prostoru koji su kontrolirali u ratu i nakon rata. Privredu nije uništio rat već pljačka za vrijeme rata i nakon rata.

U Tuzli je holding hemijske industrije SodaSo u prvih sedam poslijeranih godina izgubio 99% vrijednosti, ili u parama oko 500 milijuna dolara vrijednosti. Direktna ratna šteta na svoj industriji Tuzle bila je mizernih 16 milijuna dolara.

Logo Energoinvestovog poslovnog carstva od Meksika do Malezije čiji član je bio i Aluminij Mostar

Slično je prošao i Energoinvest, najveće jugoslovensko preduzeće. Svi veliki industrijski sistemi su rastavljeni na fabrike, a zatim su te fabrike opljačkane i uništene. Sodaso, Energoinvest, Šipad, Agrokomerc, Igmin, Unis… i mnogi drugi su uništeni na ovaj način.

Nedavno smo pisali i o bivšem Koksno-hemijskom kombinatu Boris Kidrič koji je jedan od rijetkih preživjelih velikih industrijskih sistema. KHK je spasilo to što se radilo o jednom mega-postrojenju koje nije moglo biti rastavljeno na dijelove.

Slična stvar spasila je i Aluminij Mostar, jedinog BH proizvođača aluminija. Međutim, za razliku od mnogih drugih, Aluminij je za vrijeme rata značajno oštećen od strane JNA i Vojske Republike Srpske.

Radilo se o toliko važnom sistemu da su čak i kriminalni klanovi HDZ-a u Hercegovini radili, zajedno sa Hrvatskom, na obnovi Aluminija koji 1999. godine obnavlja gotovo kompletnu proizvodnju. Pogoni su obnovljeni, mašine popravljene i Aluminiju je uključena struja.

Teško je opisati o koliko važnom postrojenju se radi. Aluminij je izgradio upravo Energoinvest. Rudarenje boksita i njegova prerada u aluminij bili su jedna od osnova proizvodnje Energoinvesta koji je izvozio od Meksika do Malezije.

Energoinvest je sam vodio proces od kopanja rude preko topljenja aluminijuma, željeza i čelika do proizvodnje, projektovanja i na kraju montaže trafostanica, transformatora, dalekovoda i druge elektroopreme.

Poslovanje Energoinvesta uz sebe je vezalo desetine preduzeća, fabrika, rudnika… TTU i Livnica čelika Tuzla bili su u sastavu Energoinvesta kao i rudnik boksita iz Milića. Energoinvest je sam imao čak 9 istraživačkih instituta. Kao glavnu ekonomsku uzdanicu Energoinvest je osnovao Energopetrol i izgradio rafinerije nafte.

Sam Energoinvest nije bio veliko preduzeće za svjetske standarde. Dok je Energoinvest godišnje imao promet od 1 milijarde dolara, Siemens je imao promet od 60 milijardi dolara. Međutim, za naše standarde Energoinvest je bio najveći.

Ovaj sistem vodio je rudarenje, preradu ruda i nafte, proizvodnju elektro-opreme, projektovanje, montažu, izvoz i istraživanja. Sistem Energoinvest se bavio poslovima od rudarenja boksita do montaže nuklearnih reaktora. U Energoinvestu su radile desetine tisuća ljudi. Sistem je zapošljavao najveće stručnjake u Bosni i Hercegovini. Bio je u stanju istraživati i razvijati se.

Poslijeratno rasturanje Energoinvesta direktno je pokosilo i Aluminij Mostar. Ovo postrojenje izdvojeno je iz Energoinvesta koji je postao obični projektni biro. Energoinvestu su oduzete sve fabrike, osim one u Meksiku. Kriminalno nastrojene vlasti restartirale su Energoinvest i vratile ga tamo gdje je bio prije 50 godina kada ga je preuzeo čuveni direktor Emerik Blum

 

Vodotoranj Aluminija Mostar, zaštitni znak ovog hercegovačkog diva.

Aluminij Mostar ostao je siroče. Izdvojen je iz sistema glavnog kupca svog proizvoda. Iz sastava kompanije izdvojen je i rudnik boksita, glavne sirovine. Izgubio je financijsku potporu i izvozna tržišta. Bez Energoinvesta nije bilo ni domaće potrebe za aluminijem. Usput su vlasti uništile i ostale kupce aluminija poput fabrike aviona Soko.

 

Ipak, ono što je spasilo Aluminij da ne bude isječen u staro željezo bilo je to što je i takav sam Aluminij Mostar ipak bio prevelik za tako jeftina mešetarenja. Međutim, od 1999. i obnove proizvodnje Aluminij nije napredovaoPreduzeće se od izdvajanja iz Energoinvesta vrti u krug i klizi iz krize u krizu.

Propadanje Aluminija nije izazvalo samo uništavanje Energoinvesta. Ovo mostarsko siroče pod politički nametnutim upravama je i ostalo siroče. Za 28 godina samostalnog postojanja, od čega 18 godina poslovanja uz obnovljenu proizvodnju, političke uprave nisu bile u stanju dovesti u red poslovanje Aluminija.

Da se radi o privatnom preduzeću, kompanija bi odavno bila u stečaju. Ovako, opstaje isključivo političkom voljom države i dužnika. Danas Aluminij duguje nevjerojatnih 360 milijuna maraka (oko 180 milijuna eura). Cijela rascjepkana Bosna i Hercegovina nema kasu iz koje bi to mogla pokriti! Državni budžet iznosi oko 1 milijardu maraka.

Dug Aluminija je dakle 1/3 državnog budžeta!!! Astronomske dugove nije izazvalo samo neodgovorno poslovanje. Godine HDZ-ovskih uprava su novac rasipale šakom i kapom. Kupovani su luksuzni parfemi, odijela, plaćane gala večere, isplaćivane premije direktorima od 200,000 eura.

Prosječna plaća društva kreće se oko nevjerojatnih 2,500 KM. U Bosni i Hercegovini prosječna plaća je oko 850 KM, dok većina radnika prima minimalnu plaću od 420 KM.

Današnja kriza u Aluminiju nije novost. Godinama su interne revizije, financijski izvještaji i unajmljeni eksterni revizori upozoravali da kompaniji prijeti financijski kolaps. Uprave su nastavljale s neodgovornim poslovanjem i pljačkom računajući da Elektroprivreda Hrvatske Zajednice Herceg Bosne jednostavno neće isključiti struju.

Upravna zgrada Elektroprivrede HZ-HB koja snabdijeva Aluminij strujom

Struja je uz boksit glavna „sirovina“ Aluminiju. Jedini snabdjevač strujom je spomenuta Elektroprivreda HZ-HB kojoj Aluminij duguje 180 milijuna KM. Budući da su i Aluminij i EP HZ-HB pod direktnim nadzorom HDZ-a, struja godinama nije isključivana zbog duga što je omogućilo Aluminiju da životari.

Usput je Aluminij potopio i poslovanje Elektroprivrede HZ-HB jer je ovo javno preduzeće iz svog poslovanja pokrivalo gubitke Aluminija dajući mu besplatnu struju. Dešavalo se da Elektroprivreda HZ-HB kupuje struju na svjetskom tržištu i preprodaje ju Aluminiju po manjoj cijeni, a Aluminij opet ne može platiti struju.

Sad kad je voda došla do grla mnoge hvata panika. Prijeti opasnost da Bosna i Hercegovina izgubi jedinog proizvođača alumijina čime bi ovoj zemlji ostalo još jedino da kao zemlje trećeg svijeta izvozi boksitne rude.

U panici je i nova uprava Aluminija imenovana u maju ove godine. Staru upravu je kolaps kompanije već otpuhao. Aluminij je prevelik da potone bez cunamija. Klimaju se pozicije i mnoštva HDZ-ovaca koji su godinama „žarili i palili“ po Aluminiju.

Potonuće Aluminija poljuljalo bi i vladu u Sarajevu koju obično vodi SDA. Sve ovo postavilo je Aluminij kao političko pitanje u koje se, naravno, uključila i javnost. Uprava jedini spas vidi u državi od koje traži hitnu pomoć za sanaciju astronomskih gubitaka.

Kao rješenje nudi se dokapitalizacija. Ovaj ekonomski pojam zapravo znači da bi država trebala dati novac Aluminiju Mostar. Ideja da država daje novac ovom hercegovačkom preduzeću izazvala je ogorčenje dijela javnosti. Posebno one bošnjačke nacionalističke javnosti.

Javnost se buni protiv ideje da cijela država daje pare preduzeću koje kontroliše HDZ sklon separatizmu od te iste države. Spašavanje Aluminija postalo je politička tema po kafanama i forumima.

Nacionalistička javnost ismijava probleme Aluminija Mostar. Stvara se tumačenje po kome sad namjerno ne treba spasiti Aluminij kao osvetu Hrvatima što glasaju za HDZ i HDZ-u što zagovara treći entitet.

Ovakva ideja ukratko objašnjava zašto je Bosna i Hercegovina propala država propalih naroda iz koje svi bježe. Nacionalistička javnost smatra kako treba uništiti ekonomiju zbog političkih prepucavanja.

Uništeni pogoni Livnice čelika Tuzla, također nekadašnje članice Energoinvesta

Takva ideja je jedinstvena. Nikad ni jedna vlast u BiH nije se tako ponašala. Bez obzira na svu političku nestabilnost svaka vlast, uključujući osmansku, austro-ugarsku, kraljevsku i komunističku, pokušavala je razvijati ekonomiju. Samo sad postoji opcija da će pritisak javnosti spriječiti vlasti da, još jednom, saniraju Aluminij Mostar.

Bosna i Hercegovina nema novca i vremena za takav luksuz da se Aluminij Mostar ugasi. Bez obzira što je to HDZ-ovsko preduzeće u Hercegovini iz kojeg HDZ isisava novac. Bez obzira što Aluminij uništava i Elektroprivredu HZ-HB.

Aluminij Mostar važniji je i od HDZ-a i od Elektroprivrede HZ-HB i od politike. Bosna i Hercegovina jednostavno više nema preduzeća i budžeta koji bi mogli izgraditi još jedan Aluminij. Svi veliki privredni sistemi su uništeni. Ako ovaj Aluminij propadne, nema više Energoinvesta da napravi drugi.

I naravno da je daleko važniji Aluminij od Elektroprivrede HZ-HB. Struja je niži stadij prerade od aluminija. I jeftiniji. Ako izgubimo Aluminij, izvozit ćemo sirovine- struju i boksit. Jednostavno bi krenuli unazad. Umjesto da na proizvodnji struje i boksita gradimo preradu aluminija, mi bismo zbog struje i boksita ukinuli preradu aluminija.

Bez proizvodnje aluminija nema potrebe ni za strujom ni za boksitom, a nema ni daljnjeg razvoja prema preradi aluminija u neki finalniji proizvod. Već je uništeno 50 godina industrijskog napretka Bosne i Hercegovine.

Socijalistička republika koja je nekad izvozila transformatore, motore, avione, namještaj, deterdžente i vojnu opremu danas izvozi struju, boksit, ugalj, sode, autopresvlake i drvo. Ovih nekoliko preživjelih većih preduzeća poput Aluminija Mostar, Industrije deterdženata Dita, koksare Lukavac i ostatka ostataka Energoinvesta jedina su nada Bosne i Hercegovine da će se moći ekonomski oporaviti.

Ako i ove preživjele mrvice propadnu, Bosna i Hercegovina neće moći ništa obnavljati ni popravljati. Morat će ponovo krenuti iz 1945. godine, ovoga puta u znatno težim uslovima.

Naravno da rješenje nije sipanje novca u bure bez dna zvano Aluminij Mostar. Ovo preduzeće jednostavno ne može više biti HDZ-ovska krava muzara. Država nema sredstava ni interesa da vječno izvlači Aluminij iz kriza i problema.

Jedini način da Aluminij opstane je hitna državna sanacija i dovođenje stručne uprave, možda čak i strane uprave. Direktor po zanimanju Hrvat koji upravlja Aluminijem zato što je Hrvat je recept za propast. Bošnjaci po zanimanju Bošnjaci koji su upravljali Energoinvestom zato što su Bošnjaci su i uništili ovo preduzeće. Isto vrijedi i za sva druga preduzeća u BiH.

Stručna uprava i državna sanacija mogli bi izvući Aluminij iz krize i od njega opet napraviti nešto što proizvodi novac umjesto da novac troši. A više novca znači više radnih mjesta i više života u Bosni i Hercegovini.

Sanirani Aluminij Mostar mogao bi se uključiti u jednu veću priču koja se polako počela kotrljati. Izgleda da su vlasti odustale od ideje da komadaju preduzeća. Elektroprivreda Bosne i Hercegovine zadnjih 10-ak godina postala je najveće preduzeće u Bosni i Hercegovini.

Ovo javno preduzeće u svom holdingu okupilo je termo i hidro elektrane, rudnike uglja i od nedavno Tvornicu transportnih uređaja Tuzla (TTU). Ovakav razvoj situacije mogao bi se dalje nastaviti.

Termoelektrana Tuzla u sastavu je Elektroprivrede BiH, najvećeg preduzeća u državi

Elektroprivreda BiH ipak je preduzeće koje posjeduje kapital. S druge strane, Energoinvest i dalje posjeduje tržišta. Ponovno uvezivanje preživjelih dijelova Energoinvesta poput TTU-a i Aluminija Mostar s Elektroprivredama BiH i HZ-HB stvorilo bi moćan industrijski sistem u Bosni i Hercegovini koji bi mogao biti nosioc razvoja.

U sistem bi se mogla uvezati i druga državna preduzeća koja su preživjela horore privatizacije poput rudnika boksita u Milićima, Energopetrola i Elektroprivrede Republike Srpske. Srodna privatna preduzeća također bi mogla ući u sistem na način da vlasnici dobio dio dinoca holdinga koji bi preuzeo ta preduzeća. Od uvezivanja svi bi mogli imati jedino korist.

Ovaj novi sistem proizvodio bi struju, naftne prerađevine, ugalj, aluminij i sitniju elektro-opremu poput transportnih traka za rudnike i fabrike. Energoinvest ima predstavništva od Meksika do Malezije koja bi mogla pomoći da se ugovore poslovi izvoza aluminija, nafte, uglja i elektroopreme.

Preko Energoinvesta bi se uvezana BH industrija ubacila na rastuća tržišta Južne Amerike, Afrike, Bliskog i Dalekog istoka. Prihodima od izvoza aluminija, sitnije elektroopreme i projektovanja, moglo bi se prema potrebama tržišta ponovo pokrenuti proizvodnju finalnijih proizvoda poput trafoa. Vremenom bi došlo na red i ponovno otvaranje istraživačkih instituta i pružanje razloga ekspertima da ostanu u Bosni i Hercegovini.

Sistem bi bio dovoljno velik da posjeduje kapital za daljnji razvoj. Novi holding bio bi u stanju podići nove fabrike i polako izvući Bosnu i Hercegovinu iz mraka nezaposlenosti, propalih privatizacija i ekonomske propasti. Velike državne kompanije nisu tabu tema ni na zapadu ni na istoku.

Naravno da idealiziramo ovdje. Za uspjeh ovakvog holdinga bilo bi prvo potrebno uvezati sva preduzeća, obnoviti pruge za transport i osigurati stotine milijuna dolara za financiranje izvoznih poslova. Ali prilika od koje bi svi imali koristi ipak postoji.

Ako dopustimo da politička prepucavanja nadmaše ekonomske interese propast će i ta prilika, možda i posljednja, da za naših života Bosna i Hercegovina ipak ekonomski uspije.

Korisnije je i puniti bure bez dna zvano Aluminij i čekati vlast koja ima viziju napretka nego pustiti da Aluminij propadne. Aluminij Mostar ne smije propasti zbog jeftinih političkih prepucavanja!

Foto: Aluminij Mostar. Izvor: Aluminij Mostar

Dodajte komentar

  Pretplati se  
Isključi obavijesti
Top