You are here
Home > Kolumne > PROSTE DUŠE: Jesen

PROSTE DUŠE: Jesen

Ja sam jesen. Ja sam san, ja sam šaptačica, ja sam zrelost. Ja se s prvim osvježavajućim noćima budim i zavlačim u tvoje ormare dugih rukava, napravim kišobranima prvo mjesto, napunim ostave teglama, ispunim ti dušu pomirenjem i smirajem.

Svu prirodu uzbudim. Brižno potaknem životinje spavalice na pripremu pohoda zimskog odmaranja. Drveća umaču svoja lišća u moju paletu žute, narančaste, crvene. Kao da ptice selice na svom putu ka tamo negdje, prelijetajući krajolik posipaju ka tlu te divne rujne boje. Kao da svakim zamahom svojih krila raspršuju sitne male umiljate jesenje podsjetnike.

Nekada sam bila svuda voljena i dobrodošla. Vremenom si se okružio zidovima i strojevima. Vremenom si ispustio moju ruku i prezreo me nepravedno. Nekada si željno čekao na prve znake mog mirisa, na moje tješiteljske boje. Samnom si nekada dijelio tajne šetajući mojom prirodom.

Dok si pripremao svoje usjeve na sigurno, volio si me. Bila sam ti predah između teškoga ljetnog rada i prijeteće hladnoće što iza mene dolazi. Ja sam te vodila, ja ću te voditi.

Postoje mjesta gdje sam i dalje, poput Božice, štovana. Mjesta na kojima se i dalje opijaju mojom raskoši. Zemlje Orijenta, poput Japana i Koreje hvale me u svojim turističkim ponudama. Nude mene, nakićenu Jesen. Hvale se mojom odorom. Od mojega doba čine praznike, dolaze nahraniti čula, pomirisati, poslušati, očima spokoj naći.

I kažem ti, izađi u moje parkove i šume. Ne propusti vjetar koji tjera zagasite listove u zrak. Nek ti ispred očiju zatrepere zlatni i crveni leptiri. Nek te vilino kolo povede duž veselja i smijeha. Stopi se samnom. Hodaj samnom. Hodaj pod mojim umirujućim suncem. Hodaj pod mojom kišom.

Sjeti se kako si živio samnom. Pozivam te opet u svoj život. Ostavi teške misli i dođi među moje zrele mirise. Popričaj sa šuštećim granama, oči razgali rajskim prizorima. Neka te ne plaši mijenjanje i sazrijevanje.

Nemoj bježati i od jeseni u sebi. Ne plaši se svojih zrelih boja. Dopusti svojim mislila i zdravu tugu, i nostalgiju, i čežnju, i sjećanje. Sve je to dio tebe, dio mene, nas.

Pročisti se kišom. Kad je osluhneš kroz zamagljeni prozor nasmiješi joj se. Obuci kabanicu! Ili djetinje nestašno pokisni do gole kože! Prijeđi  rukom po mokrim stablima.

Zagrli pregršt opalog lišća. Zatvori oči i za vječnost pohrani sliku moje ljepote, osluhni nosom, osluhni svakim svojim bićem, sjedini se. Svi ćemo jednom, kao i taj polegli list, ostaviti svoje tijelo zemlji, zahvaliti se na divnom putovanju i postati novi oblik života.

Ja sam jesen. Ja sam san, ja sam šaptačica, ja sam zrelost.

Foto: Korejski nacionalni park Seoraksan Izvor: Medium 

Dodajte komentar

  Pretplati se  
Isključi obavijesti
Top