You are here
Home > Kolumne > PROSTE DUŠE: Kiša

PROSTE DUŠE: Kiša

Ja sam kiša. Ja sam dažd. Dolazim sa neba. Oblaci su moj dom. Nemam rađanje i nemam smrt. Kružim uvijek iznova krugom postojanja. Ne nestajem nego se iznova regeneriram. Pritajim se u majci oceanu, uživam u svojim sestrama i braći kapima, skupa lelujamo, zapljuskujemo obale, vajamo valove.

Sve morske kreature žive i plove kroz nas. Ja sam dijete oceana. Volim sunce. Ono me grije, ono me ljubi i miluje, ono me odvoji od ostalih morskih kapi, ukaže mi čast i pozove put neba. Nježno i brižno me pretvori u paru. Obavije me tajanstvenošću i pošalje na sudbonosni zadatak. Kada na putu za gore susretnem druge buduće kapi mi se sljubimo, zagrlimo, povežemo i izgradimo dom.

Naš dom zvani oblak neprestalno preoblikujemo, igramo se kipara i vajara. Volimo putovati nebom, zaigrati se s drugim oblacima. Nekad se dalje sjedinjujemo u divne nepravilne konture. Ti nas onda promatraš. Volim kad mi se diviš, mom obliku i bijeloj čistoći. Tvoj me osmjeh miluje. Sve je utihnulo i samo ti i ja činimo ovaj svijet na moment. Između nas se odigravaju igre razmjene pozitivne životne energije.

No, nekad sam modra i siva. Nekad moji oblaci djeluju prijeteće. Uplašiš me se. Psuješ me. Vrijeđaš me. Onda me zaboliš, zaboli me tvoja nerealnost, tvoja bahatost, nezrelost. Ta ja samo kružim stazom svojeg ciklusa. Ta znaš moje razne ćudi. Nekad ću te razgaliti, nekad učiniti bijednim i malim.

Ti, e ti se ne prilagođavaš zakonima prirode. Ti se guraš i namećeš sve za svoju sebičnu udobnost. Ti moj rod, moje izvore, moje potoke, rijeke, mora, oceane crpiš, isušuješ, zagađuješ, siluješ. Ti si neprilagođen i uzurpator! Zar te nije sram!? Kada dođe kraj mojoj igri u oblacima, kada dođe vrijeme da krenem natrag ka zemlji, obaram se sa visina, plešem svoj zadnji ples u ciklusu, idem na ponovno ujedinjenje sa zemljanim vodama.

Tada ti ličim ti na božje suze. Zapitaš se zašto plačem. Pomisliš nad čim li ja žalujem. Ja sam kiša. Ja sam dažd. Ja rominjam, ja se obaram u pljusku, ja mirišem, ja te častim jednom od najljepših melodija svijeta. Kad me naslutiš ili te iznenadim ljetnim pljuskom. Kad se prisjetiš naših igara iz djetinjstva, mojih stvaranja lokvica i tvojih skakutanja po njima. Kakva snaga i energija u tom. Kakva čudesna ljubav.

Kad me voliš, razumiješ, jasno ti da ne želim zlo. Kad naučiš miriti se sa prirodom, kad se ponovno sjetiš da si dio nje i jedini dom koji imaš je ona. Bez nje si beskućnik. Tužan pajac. Dozvoli mi da te utješim, poučim, umirim. Kada me u zoru čuješ, kad te probudim svojim notama, kad ti srce zaigra u ritmu mojeg kuckanja po tlu, mojim valcerom po krošnjama. Zažmiri opet, udubi se u mene, sjedini se samnom, poslušaj moj pjev. Ja ti misli umirujem i dušu ozdravljam.

Kada me prizivaš, kad su ti usjevi sprženi i strah te bijede, razumij ne silim te da ovisiš o meni. Ako tebe nije strah za moju dobrobit, ako ne dižeš glas za mene i moje čiste vode onda i ne očekuj moje razumjevanje i oprost. Ja sam sveta kiša i sveti dažd. Ja sam dar i potreba. Ti koristiš moju zemlju i moje vode. Ja ti dajem život, plodnost, rast. Poštuj me! Očuvaj mi majku vodu bistrom. Osjećaj me. Budi mi i ti sestra i brat. Pa zar nismo svi djeca zemlje. Zar smo se toliko udaljili. Zar stvarno trebaš praviti umjetne kiše? Ima li kraja ludilu? Budi kiša. Budi dažd.

Foto: Kiša. Izvor: Tara Brach

1
Dodajte komentar

1 Komentari
0 Odgovori
0 Pratioci
 
Komentar sa najviše odgovora
Najaktuelnija diskusija
1 Autori komentara
  Pretplati se  
najnoviji najstariji sa najviše glasova
Isključi obavijesti
Sladjana

Uzivala sam. Probudi me s kišom! Bravo Renata.

Top