You are here
Home > Društvo > Sretna nova školska godina – Vaistinu sretna!

Sretna nova školska godina – Vaistinu sretna!

Učenici svih srednjih škola u Republici Srpskoj (RS) od ove jeseni su ukazom Vlade RS obradovani još jednim predmetom u Nastavnom planu i programu (NPP)- vjeronaukom. Dvadeset i pet godina nakon nametanja vjeronauka u NPP osnovnih škola u RS, vrijeme je došlo da se isti nametne i u srednje škole.

Za razliku od svih drugih predmeta čija se opravdanost uvođenja u NPP važe dugo, ponekad čak i godinama, i kod kojih norma časova sedmične nastave zavisi od procjene važnosti toga predmeta za dati stručni profil (recimo, norma časova Logike u gimnazijama nije ista ukoliko pohađate jezički ili matematički smjer) vjeronauk je uveden Zaključkom Vlade RS broj 04/1-012-2-1499/18 od 07.06.2018. godine, kojeg je potpisala lično premijerka Željka Cvijanović. Isti taj Zaključak je Obavještenjem Ministarstva prosvjete i kulture RS broj 07.042/052-827-2/18 od 20.06.2018. godine, potpisanim od ministra Dane Maleševića  lično, dostavljen svim srednjim školama u RS. Time je nastala obaveza da sve srednje škole od tekuće, 2018/19 školske godine u program uvedu nastavu vjeronauka i obaveznih alternativnih predmeta Kultura religija i Etika, iako Nastavni plan i program za iste ne postoji.

Problem prvi

Svakome ko je proveo makar i jedan dan radeći u prosvjeti poznato je da je NPP dokument koji predstavlja osnovu oko kojeg se organizuje nastavni proces, te da isti nije jednostavno ni sastaviti niti promijeniti. Čak i kada se ukaže očigledna potreba da se nešto unutar njega promijeni, to zahtijeva proceduru koja traje i koja uključuje nekoliko institucija. Čak i kada je potrebno promijeniti relativno mali dio plana i programa za jedan predmet, to traje i zahtijeva saradnju nekoliko nivoa prosvjetne vlasti. O tome da se čitav jedan predmet uvodi ili izbacuje dekretom da i ne govorimo.

Međutim, kada je u pitanu vjeronauk, upravo to se dogodilo. Uveden je dekretom, protivno uobičajenim i poznatim procedurama. To je presedan koji dosad nije zabilježen, čak ni u ovom od đavola i boga zaboravljenom entitetu.

Problem drugi

Iz pomenutog Zaključka Vlade RS saznajemo da je isti donesen na osnovu razmatranja Informacije o uvođenju nastavnog predmeta Vjeronauka i alternativnih predmeta Kultura religija i Etika u srednje škole Republike Srpske, koji nije bio dostupan javnosti, odnosno koji nije prošao proceduru javne rasprave. Čak i kada proces javne rasprave ostavimo po strani, ostaje činjenica da sa time nisu bili upoznati zaposleni u srednjim školama i da im je Zaključak serviran bez da su imali priliku išta reći o njemu. Sve što je javnost imala prilike saznati je da je Srpska pravoslavna crkva (SPC) tražila uvođenje ovog predmeta u Nastavni plan i program srednjih škola u RS i da se nekoliko visokih dostojanstvenika SPC sastalo sa predsjednikom RS Miloradom Dodikom i premijerkom Vlade RS Željkom Cvijanović u vezi s tim.

Problem treći

Već godinama Ministarstvo prosvjete i kulture RS ponavlja libertarijansku mantru o potrebi usaglašavanja obrazovanja sa potrebama „tržišta rada i bolje zapošljivosti svršenih srednjoškolaca“. S tim u vezi dolazilo je do smanjivanja broja norma časova i u osnovnim i u srednjim školama kada su u pitanju društveno-humanističke discipline. U osnovnim školama fond časova Istorije je umanjen za jedan, dok su predmeti Sociologija i Filozofija u srednjim stručnim školama, uz nekoliko malobrojnih izuzetaka, potpuno ukinuti.

Ne želeći ulaziti u razmatranje šta ti floskularni pojmovi zaista znače, ostaje potpuno nejasno na koji način se uvođenjem nastave Vjeronauka (uz već drastično osiromašenu nastavu društveno-humanističkih predmeta) povećava „konkurentnost na tržištu rada i zapošljivost“.

Problem četvrti

U BiH postoje samo dvije stvari koje su dostupne na svakom ćošku – kladionice i religijski objekti. Uzimajući u obzir da je za upoznavanje sa bilo kojom religijom, čak i onom koju ne ispovijedate, dovoljno otići u najbliži objekt te religijske zajednice (u Banjaluci, ma gdje živjeli, to je nadalje kilometar i po) i razgovarati sa sveštenicima i vjernicima o osnovama te religije, ne vidim razlog da se (i u) srednje škole uvede religijska nastava.

Kad uzmemo u obzir da svi učenici osnovnih škola u RS od drugog do devetog razreda imaju obavezni predmet Vjeronauk (bez mogućnosti da biraju alternativu, jer je alternativa zujanje po hodniku), razlog uvođenja religijske nastave u srednje škole ostaje potpuno nepoznat.

Diskusija

Naravno da se navedenim problemima ne završava spisak postojećih i potencijalnih problema koji iz rečenog slučaja mogu nastati.

Brojne udruge navele su u svom oštrom javnom protivljenju uvođenju nastave Vjeronauka u srednje škole RS Studijski program sociologije Fakulteta političkih nauka u Banjoj Luci (kojeg nažalost nije podržao i sam Fakultet) i Nastavno-naučno vijeće Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci.

Iako se možda čini nedovoljnim ili nevažnim, ali rezultat koji su ova protivljenja uspjela postići je da se Vjeronauka pretvori u obavezni izborni predmet, čija alternativa su u prvom i drugom razredu Kultura religija, a u trećem i četvrtom Etika.

Čak kada po strani ostavimo sve moguće implikacije uvođenja jednoreligijske nastave u srednje škole, ono što svakoga ko imalo svojom glavom misli ostavlja bez riječi je „odbrana“ uvođenja Vjeronauka u srednje škole.

U jednom (od samo dva) dnevna lista koji izlaze na cijeloj teritoriji RS pojavio se ne jedan, već dva apologetska teksta. Jedan potpisuje anonimni vjeroučitelj pravoslavne vjeronauke iz Bosanskog Petrovca (ne Petrovca u RS (Drinić), već baš Bosanskog Petrovca u FBiH, ali iz nekog razloga pozvan da komentariše aktuelnosti u RS), a drugi doktor teologije sa adresom u (koliko je autoru poznato) Italiji. Namjerno ne želim davati linkove na te tekstove da ne bi dobijali na čitanosti, ali svakako se moram osvrnuti na njihovu „odbranu“.

Petrovački vjeroučitelj nas obavještava da:

„Istine koje nam se nude kroz vjeronauku su uvijek savremene i aktuelne. To čak ne iziskuje posebno dokazivanje, s obzirom na vanvremenski karakter jevanđeljskih istina i dogmata. Istine Crkve su vječne, izviru iz vječne Istine i vode ka vječnoj Istini, tačnije ka zagrljaju i sjedinjenju sa tom Istinom – Hristom Gospodom i Spasiteljem našim.“

Zanemarimo sad pitanje istine. Autor kao filozof zna da postoje brojne teorije istine, te da epistemološka rasprava o toj temi sasvim sigurno neće usahnuti dok postoji ljudsko mišljenje. Ali, ne mogu preći preko toga da nečemu nije potreban dokaz. Ovaj čovjek je vjeroučitelj i on uči djecu ovakvom svjetonazoru. Da nije potreban dokaz. Da je cirkularni argument (istine crkve su vječne, izviru iz istine i vode istini) sasvim dovoljan da bi se nešto nazvalo (vjero)naukom. Ako je to ono što djeca treba da uče u srednjoj školi, onda je bolje da ne uče ništa. Čak i ulica će ih naučiti boljem.

A potom nastavlja:

„Čovjek čitav život traga za smislom života. Vjeronauka mu pomaže da pronađe taj smisao, upućujući ga na vječni Smisao i Logos svega stvorenog – Boga.“

Dakle, učenik traga u fizici, hemiji, biologiji, muči se sa razumijevanjem Džojsa, Tacita, Dostojevskog, izučava atinsku demokratiju i industrijsku revoluciju, muči ga Frojd, uživa u Jesenjinu, raznosi ga Majakovski, ushićuje Hajzenberg i Njutn… a sve što je trebao je da sluša je vjeronauk. TU je smisao! Petrovački prota nam u stvari kaže – djeco, ne treba vam škola, u vjeri je smisao i sve što je potrebno.

A šta nam kaže doktor teologije? Njegov odgovor na saopštenje NNV Filozoofskog fakulteta u Banjoj Luci počinje, ni manje ni više, nego:

„Sljedbenici onih koji su izbacili vjeronauku 1946. godine od svojih uzora jedino se razlikuju po tome što sad ne mogu nikoga da strijeljaju, ili pošalju na robiju, dok su na nivou argumentacije i pristojnosti ostali na istom nivou političkih komesara iz tog doba.“

Ad hominem. Svako ko misli drugačije od gospodina je komunista, pripadnik OZN-a i jahač popova. Autor se protivi uvođenju vjeronauka, a njegov pradjed je bio ponosni pripadnik jedinica NOV, primao boračku penziju, nakon rata bio uvaženi član srpske pravoslavne crkvene opštine banjalučke i na svaki način pomagao crkvu u svom kraju. U svom domu je svoju djecu, unuke i praunuke podučavao vjeri i nije smatrao da država griješi što vjeronauk djeca ne uče u školi. Nije jahao ni strijeljao popove, oni su bili česti i dragi gosti u našoj kući.

Dični doktor nastavlja:

„Poseban podsmijeh kod svakoga ko je išao u školu izaziva navodna zabrinutost takozvane i samoproglašene “stručne javnosti” – pojedinih profesora, nekih psihologa, pedagoga, udruženja, nevladinih organizacija, itd, zbog uvođenja vjeronauke u srednje škole, a koji su od cjelokupne propasti srpske prosvjete izabrali da jedino diskutuju o vjeronauci. Srpska škola je upravo od te gorepomenute klike i koncipirana i organizovana kao višegodišnji zatvor za djecu, dok roditelji rade. “

Doktor kritikuje školu u koju želi da uvede vjeronauk. Kritikuje sistem koji je uvodi. U tom se približava petrovačkom proti koji bi cjelokupno školovanje sveo na vjeronauk (jednoreligijski). Pritom napada univerzitetske profesore (naročito one koji su se u gore pomenutim dopisima pobunili) što ne čine ništa da stanje promijene.

Ne uviđa da je upravo njihov dopis akt pobune protiv okoštalog sistema obrazovanja iz čijeg organizovanja su oni koje on napada isključeni. Upravo oni koji se bune ističu koliko je sistem obrazovanja zastario i da mu je neophodna promjena, ali sistem sam je takav da univerziteti nemaju nikakav uticaj na to. Sistem je zatvoren u trougao škola-Republički pedagoški zavod-Ministarstvo. Oni traže da se taj trougao razbije i da konačno i univerzitetski stručnjaci dobiju pravo glasa u koncipiranju nižih stadijuma obrazovanja. Jedan od načina je i da se ne vraća u prošlost uvođenjem jednoreligijske vjeronauke. Ali ne, to doktor ne uviđa.

Da završimo s doktorom:

„(…) čini se da su upravo marksistička zatucanost, pesimizam i neosjetljivost za bilo kakvu drugu realnost izuzev materijalne, izazvali stvaralačku blokadu, te je mržnja prema vjeri onemogućila bilo kakve konstruktive pristupe i prijedloge. Protivnici vjeronauke ne znaju da Crkva po svojoj definiciji znači sabrani narod, te da je u takvom konceptu nemoguće da narod indoktrinira sam sebe.“

Ne napuštajući argumentum ad hominem, kojim i započinje svoj tekst, doktor teologije iznosi i najjači argument kojim se može zastupati odbijanje uvođenja vjeronauka u srednje škole – time što učeći vjeri djecu, ljudi poput njega retardiraju njihov intelektualni razvoj do krajnjih granica, smatrajući da samoobmana i samoindokktrinacija nisu mogući. Upravo to je ono protiv čega diže glas svaki slobodouman čovjek na svijetu.

Odričući mogućnost da griješim, da sebe samog obmanjujem i da mogu da griješim slijedeći tradiciju, ja zapadam u najgori mogući grijeh kojeg um poznaje – samodopadnost. Ne postoji nikakva vjera, nikakva religija, crkva ni kult koji ne postavljaju svog sljedbenika u položaj samoobmane, jer uvijek isključuje drugog.

Njihovo izučavanje rame uz rame s naukom u školi je poziv na propast. Za razliku od kladionica koje postoje na svakom ćošku, ali koje nisu iznova izgrađene već useljene u već postojeće objekte, bezbrojni od temelja izgrađeni vjerski objekti u RS omogućavaju svakome da nauči o svakoj religiji svaku potankost. Svakog petka, subote ili nedelje (zavisno od vjeroispovjesti) svako je slobodan da priđe i pita i uči o kojoj god vjeri i to mu niko ne može i neće zabraniti. Svaki roditelj koji vjeruje može svoje dijete odvesti na vjersku službu i upoznati ga sa vjerom, ne tražeći od škole da ga uči onome što je njegova religijska dužnost.

Vjeronauk u RS je u osnovne škole uveden na prepad, u sred rata i bez mogućnosti da kritički o tome promislimo. To što je 25 godina poslije, u sred mira uveden i u srednje škole je dokaz koliko smo izgubljeni. Nema tog znanja koje može da nas izvuče iz nevolja u koje smo upali, samo još Bog to može. Valjda otud i vjeronauk u srednjim školama.

 

(U pisanju ove kolumne nije oštećen nijedan vjerski objekat, niti povrijeđen nijedan vjernik, mada ni autor ni redakcija ne mogu isto garantovati za osjećanja vjernika.)

 

Foto: Udžbenik vjeronauke u Srbiji. Foto: Večernje novosti 

Dodajte komentar

  Pretplati se  
Isključi obavijesti
Top