You are here
Home > Kultura > Sarajevo: sjećanje na rat smisao života

Sarajevo: sjećanje na rat smisao života

Sjećanje na rat je uzaludno i promašeno. Samo se sjećati ne znači ništa i ne vodi nigdje. Od sjećanja važnije je kako se sjećamo. Najvažnije i osnovno je prvo razumjeti rat, a tek onda ga se sjećati. Bez razumijevanja sjećanje može biti pogrešno. Pogledajmo samo razliku između Njemačke i Hrvatske u sjećanju na Drugi svjetski rat. Dok je Njemačka razumjela svu pošast nacizma i priznala svoje greške, Hrvatska to nije uspjela. Zbog toga se danas Njemačka Drugog svjetskog rata sjeća polaganjem cvijeća na kapije koncetracijskih logora, a Hrvatska polaganjem cvijeća na Blajburgu. Dok se Njemačka sjeća žrtava, Hrvatska se sjeća zločinaca.

Osim načina na koji se sjećamo, bitno je da li se stvarno sjećamo ili to sjećanje iz dana u dan proživljavamo. Proživljavanje sjećanja posebno je karakteristično za Sarajevo koje kao da proživljava neki ratni PTSP. Smisao života u Sarajevu postalo je komemoriranje rata. Sve je posvećeno sjećanju na rat. Sjećanje na rat je na svakom koraku. Rat je, 23 godina nakon kraja rata, i dalje glavna tema javnog života.

Na svakom koraku nalazi se ratni spomenik ili spomenik žrtvama. Cijelo Sarajevo obilježeno je mjestima stradanja, crvenim mrljama na tlu na mjestu na kome su ljudi poginuli. Fasade su prepune ploča koje označavaju mjesta stradanja. I sve to je potpuno opravdano. Svaki stradali civil je zaslužio da se obilježi mjesto stradanja. Ono što nije opravdano je sjećanje bez bilo kakvog smisla i koristi. Sjećanje je u Sarajevu postalo smisao života, a ne pouka za život.

 

Sjećanje na rat postaje sve sumornije i tragičnije kako vrijeme odmiče. Prve ratne i postratne knjige o opsadi Sarajeva imale su dozu živosti i šale. Današnja umjetnost o ratu po pravilu je totalno sumorna, a likovi stereotipni, isti. Zna se kakav je otac, kakva majka, kakav sin, kakav lik komšije…

I što je još gore, sarajevska umjetnost se samo ratom bavi, po pravilu. Čak i ljudi koji pišu o ljubavi, pa čak i o seksu, u pozadini priče imaju rat. Gotovo svako umjetničko djelo nastalo u Sarajevu govori o ratu, što direktno što o ratu kao pozadini priče.

Ratni narativ se posebno lako primijeti ako pogledamo filmove. Gotovo da nema BH filma bez rata. Bilo potpuno ratni poput Nafake i Ničije zemlje ili mnoštva filmova koji imaju rat u pozadini priče poput Gori vatra, Jasmina, Na putu, Kod amidže Idriza… Jednako je u književnosti, drami, svemu. Rat je prisutniji kao tema danas nego 1996. godine. Potpuno je okupirao javni prostor.

Čega se mi više toliko sjećamo? Čega se toliko sjećamo nakon 25 godina? Na svakom koraku je spomenik o ratu, svaki film je o ratu, umjetnost je o ratu, a broj festivala, komemoracija i izložbi o ratu je zadnjih godina umjesto u padu zapravo u ekspanziji i porastu. Umjesto da s godinama obilježavanja opadaju, ona su u porastu. Kompletan smisao života postalo je obilježavanje rata. I naravno da nije problem što se obilježava rat, nego što se ne radi ništa drugo. Ni 23 godina od rata Sarajevo nije uspjelo pronaći drugi motiv i drugi smisao osim rata.

Rat je motiv u umjetnosti, rat je motiv u gradskoj arhitekturi i spomeničkoj baštini, rat je motiv medija, rat je osnovni smisao politike. Svaka politička tema dobije rat kao privjesak. Od imena škole do redukcija vode. Političke elite svoj legitimitet traže u ratu. Iz ovoga proizlazi financiranje projekata vezanih za rat. Ovo opet proizvodi opću kulturu sjećanja i umjetnost koja je vezana isključivo za rat. Vlada opća depresija i opći pritisak vezan za rat. Ni 23 godine nakon rata Sarajevo nije uspjelo prevazići rat. A život ide dalje, godine, ljudi i prilike prolaze. Pa ni 1968. se nisu slušali Lili Marlen, Katyusha ili Po šumama i gorama nego Rolling stonesi. To je muzika za priredbe, a ne za svakodnevni život.

 

Možda je Sarajevo toliko opterećeno ratom baš zato što nema normalan svakodnevni život. Nema pravog sadržaja života pa onda prazninu nadopunjava sjećanje na rat kao ultimativno opravdanje za sve naše promašaje i probleme. Umjesto da živimo, mi se umjesto života sjećamo rata. I to bez smisla i bez pouke. Sve sumornije, sve teže i sve depresivnije. Kao društvo nikada nismo prerasli rat. Sarajevo pogotovo kao centar svih onih elita izniklih na ratu.

Ali ne mora biti baš tako. Za nekoga tko dolazi iz Tuzle tolika sarajevska opterećenost sjećanjem na rat bila mi je čudna i neočekivana. Pogotovo to da se umjetnost samo ratom bavi. Kod nas u Tuzli to nije baš tako. Ljude rat zanima samo 25. maja kada se obilježava stradanje na Kapiji. Ostatak godine rat uopće nije tema života u gradu. Čak ni 15. maja kad se obilježava početak rata. I to ne zato što smo zaboravili stradale nego zato što smo naučili živjeti dalje.

Bitnije su priče kad će biti gotov nadvožnjak u Stupinama, kad je Kaleidoskop, kad ima šta dobro u BKC-u, a kad počinje sezona na Panonici i slično. Ni jedna tema ili problem ne opravdavaju se ratom. Život se mora živjeti, a sjećanje treba biti baš to- sjećanje. Ne svakodnevni život.

 

Foto: Grafit Enjoy Sarajevo. Izvor: Youtrendit
Top